Često smo odavno prošli kroz cilj a da to i ne znamo ali nastavljamo dalje i dalje. Ostavljamo za sobom neko plići a neko dublji trag, ali svejedno sve su to vrednosti koje ne treba napustiti i za koje se vredi boriti. I ja neću prestati dok god budem mogao
Malo sam zatečen. U stvari bio sam pomalo zbunjen kada sam pozvan iz redakcije „Vranjskih“ da napišem nešto za rubriku „Ljudi u vremenu“. Deluje mi kao da sam već zašao u doba kada, kao neki vid memoara, treba da kažem nešto o svom životu, usponima i padovima, lepim i ružnim stvarima koje su mi se događale i onome što sam učinio za svoje okruženje.
***
Rođen sam i živim u Vranju, i volim svoj grad. Volim kad prošetam gradom u predvečerje a ulice pune ljudi koji šetaju, često zastajkuju, razgledaju izloge mnogobrojnih radnji i pozdravljaju se međusobno. Vranje je oduvek imalo svoju dušu, svoju mikrokulturu, svoju mikroklimu, svoje nadimke, nešto što ga je razlikovalo od ostalih mesta. Ovde se teško prihvatalo sve što je novo i dobro, ali kad se jednom prihvati ne napušta se. Sada nije takav slučaj. Imam utisak da sve ono što je mukom stečeno napušta se lako a bez ikakve muke se prihvata ono što i nema neku naročitu vrednost, i na taj način grad u kome živim gubi identitet i ono što ga je razlikovalo od drugih.
Kompletan tekst možete pročitati pretplatom na elektronsko izdanje „Vranjskih“ preko www.novinarnica.net
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.