Vetar u leđa je uvek ljubav



U Briselu kao kod kuće, Uspomena sa letovanja

Jedino mi je zbog toga žao što se nisam rodila u nekoj bogatijoj zemlji gde bih bar dva puta godišnje mogla da priuštim sebi putovanja. U Srbiji to nije bilo moguće, iako sam radila, radila i radila…  Ali je zato lepo živeti u Srbiji i u Vranju, biti ponosan na istoriju i korene, hrabar da se suočiš sa svim nedaćama koje donose teška vremena. Na tome nam mnogi zavide



 

U Briselu kao kod kućeVranje mog detinjstva bio je miran i spor grad, gde se živelo tim tempom  –  mirno i polako. Moja najranija sećanja vezuju se za izlete kraj Južne Morave ili Pčinje, reka u kojima smo  tada plivali, ali i na večernje porodične izlaske u “Vranje kafanu“, gde smo po čitavo veče mi deca trčali između i ispod stolova, sa neopisivim zadovoljstvom. Pamtim i da je 1975. godine staro zabavište, tada jedino u gradu, bilo u rekonstrukciji, pa je deo dece išao u zabavište u prostorije sadašnje Likovne radionice Narodnog univerziteta. Bila je to divna prilika i da se satima igramo u gradskom parku, oklevajući sa odlaskom kući. Nas roditelji nisu dovodili i odvodili ni u zabavište ni u školu  –  mi smo odlazili sami. U  to vreme sam postala i član Biblioteke i to ostala do danas, profilišući se kao pasionirani čitalac. Odrastala sam u porodici prosvetnih radnika u kojoj se čitalo, okružena knjigama. Divna sećanja vezuju me i za Osnovnu školu “Jovan Jovanović Zmaj“, učiteljicu Jelenu Trajković – strogu, pravednu i divnu koju smo svi voleli, prve nagrade za literarne radove,  foto-kino sekciju koja mi je odredila hobi za ceo život. A još su bila lepša leta tih godina koja smo uglavnom  provodili na “Jumkovom“ bazenu, odlazeći pešice iz Ogledne stanice. Vraćali smo se umorni, ali nam to nije smetalo da uveče opet izglazimo “u grad“ – tako se tada govorilo, pošto je termin “korzo“ već počeo da odumire.

***

Kao dete intelektualaca koji nisu bili članovi Komunističke partije, dobijala sam nešto drugačije vaspitanje. Svu decu  su tada učili su roditelji da poštuju starije i budu pristojni, ali su mene uz to učili da kažem svoje mišljenje i kada je drugačije. Čini mi se da tu nazirem korene mog kasnijeg političkog opredeljenja, odbijanja da učestvujem na završnom “sletu“ u Beogradu povodom “Dana mladosti“ ili da budem član SKOJ ili KPJ kao jedan od najboljih đaka Gimnazije “Bora Stanković“ u generaciji. Počela sam i da se amaterski bavim glumom u našem Pozorištu , dobijala nagrade za uloge čitave tri godine i onda odlučila da se time neću baviti u životu. Gimnazijske dane pamtim i po početku velike ljubavi, posle sedam godina krunisane brakom iz kog je poniklo dvoje divne, sada skoro odrasle, dece. Miša  je student Filološkog fakulteta u Beogradu, Maša  je u Gimnaziji. Oni trasiraju svoje puteve, a Toma i ja ostajemo na istoj adresi, odbijajući da ostarimo.

***

Bila sam brucoš u Nišu 1988. godine, kada je menza imala novčane bonove za koje smo kupovali i čokolade, vakuumirane suhomesnate proizvode i banane. Bila sam apsolvent u vreme druge krajnosti, krizne 1992. godine kada je u menzi 20 minuta nakon početka ručka za ručak ostao jedino hleb, uz obrazloženje: “Bilo je i pasulja, ali nema više“. Te četiri godine provela sam učeći i buneći se, kao jedan od organizatora studentskih protesta protiv socijalističkog režima Slobodana Miloševića. Nisam bila član nijedne stranke, ali sam bila bliska idejama tadašnjeg DOS-a. Kao vanstranačka ličnost čuvala sam kutije na izborima 1990. ili 1991. godine u Vranju i čitavoga dana se borila protiv neregularnosti kao da mi život od toga zavisi. Nije mi bilo shvatljivo da čovek iz ‘’Simpa’’ zaokružuje na svom spisku svakog ko dođe da glasa i odlazi iza paravana da vidi za koga će glasati ili da bahati vlastodršci glasaju javno, umesto tajno.

***

Uspomena sa letovanjaPočela sam da radim pre diplomiranja u privatnom “Kis“ radiju u Vranju, tek otvorenom, kao volonter najpre, potom za platu od pet nemačkih maraka  – taman za cigarete. Nakon porodiljskog bolovanja i audicije u Radio televiziji Vranje okrenula sam novu stranicu i tamo provela 18 godina  –  kao volonter, honorarac, na određeno vreme, pa na neodređeno. Bila sam novinar, lektor, urednik…  Objavila sam i knjigu “Tragovi istorije“, nastalu na osnovu istoimenog ciklusa istorijskih emisija.  U stalnom ideološkom mimoilaženju sa lokalnim vlastima, azil sam nalazila u kulturi  –  najduže sam se bavila izveštavanjem sa kulturnih događaja i čini mi se da sam u tome bila najbolja. Godine 2007. sam odlučila da se učlanim u Demokratsku stranku bez nekog ličnog interesa. Već sam imala solidan posao, suprug takođe, ime u lokalnim okvirima kao novinar. Osetila sam potrebu da se pridružim ljudima koji drugačije misle od onih koji su na vlasti, znajući da ćemo drugačije i raditi ako dođemo na vlast. Naredne godine je Demokratska stranka postala deo vladajuće koalicije u Vranju. To je moj posao učinilo težim i komplikovanijim. Postala sam urednik Radio Vranja i u vreme mog mandata to je opet postao najslušaniji radio u gradu. Ipak, prva sam smenjena nakon što je 2012. godine Demokratska stranka opet postala opoziciona.

***

Od februara sam gradska većnica za kulturu, informisanje i vere. Na svom sam tlu, na poznatom terenu, u poziciji da utičem na deo javnih politika iz moje oblasti. Moje opredeljenje je u startu bilo traganje za kvalitetom . To nije naišlo na odobravanje onih koji su sebe doživljavali kao Bogom dane da im se ispunjavaju hirovi i želje, pretplaćene na sredstva iz gradskog budžeta. Nakon prvog konkursa za finansiranje projekata iz kulture i pokušaja pritisaka, urgencija, molbi, čak i pretnji i ucena, shvatili su da nema potrebe da to rade jer ja ne funkcionišem tako. Imala sam u tom stavu oba puta i potpunu podršku komisija. Ponosni smo što smo pružili priliku nekih mladim, neafirmisanim umetnicima da pokažu šta umeju, da osete da su podržani u svom gradu, da neko vrednuje to što oni rade. I izbor događaja i učesnika na njima bio je isključivo po kriterijumu kvaliteta, ne po rođačko-prijateljsko-komšijsko-partijskim vezama. Imala sam i podršku koalicionih partnera, ali i stručne javnosti koja je to prepoznala.  Takvo će mi opredeljenje biti i ubuduće.

PROFIL
Nela Dimitrijević rođena je u Trsteniku 1969. godine. U Vranju živi od 1973. godine, gde je završila osnovnu i srednju školu. Studirala je srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nišu. U Radio televiziji Vranje radila je 18 godina. Od februara 2014. godine je član Gradskog veća za kulturu, informisanje i vere. Udata, majka dvoje dece.

***

Ne može se sa malih merdevina stremiti ka velikim visinama. Sitne duše nikada ne ostavljaju veliki trag. Kada mi bude istekao mandat sigurna sam da neću ostaviti prljave tragove. Nisam se ja slučajno učlanila baš u Demokratsku stranku u trenutku kada je bilo isplativije biti u bilo kojoj drugoj stranci. I nisam slučajno u njoj ostala u najtežim danima koji se upravo završavaju. To je bila i ostala stranka pristojnih ljudi koji taj imidž nastoje da zadrže i kao deo vlasti i kao deo opozicije. Nismo savršeni, svesni smo grešaka koje smo pravili, ali znamo da smo bolji od onih koji čine sada republičku vlast. Mi ne dajemo lažna obećanja, nastojimo da odvojimo žito od kukolja u sopstvenim redovima. U tome smo i uspeli. U trenutku kad brod počne da tone pacovi ga prvi napuštaju. Naš brod nije potonuo. Sada isplivava ponovo i ponovo se puni.  Uskoro će opet zaploviti punim jedrima.

***

Moja velika strast su putovanja i uvek im se radujem, gde god da putujem. Ni suprug ni ja nemamo strpljenja da danima sedimo na plaži, imamo potrebu da obilazimo, razgledamo, upoznajemo krajeve. Zato smo davno odlučili da nikada ne idemo na odmor u mesto u kom smo već bili. Jedino mi je zbog toga žao što se nisam rodila u nekoj bogatijoj zemlji gde bih bar dva puta godišnje mogla da priuštim sebi putovanja. U Srbiji to nije bilo moguće, iako sam radila, radila i radila…  Ali je zato lepo živeti u Srbiji i u Vranju, biti ponosan na istoriju i korene, hrabar da se suočiš sa svim nedaćama koje donose teška vremena. Na tome nam mnogi zavide.

***

Nemam materijalno bogatstvo (izuzev velike biblioteke koju već generacijama formiramo), ali imam duhovno bogatstvo koje mi se ne može oduzeti. Moje najveće blago su moja deca i nadam se da ću uvek biti ponosna na njih – i kada postižu dobre rezultate i kada se bune. Navikla sam da mnogo radim, da nemam  radno vreme i ne plašim se budućnosti. Čekaju me novi izazovi i nove  šanse, verovatno i razočarenja na tom putu. Vetar u leđa je uvek ljubav – LOVE IS IN THE AIR.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar