Narko piramida ili narko kartel?



Policijska akcija „Sablja“ 2003. godine, koja je bila odgovor na ubistvo premijera Srbije Zorana Djinđića, slomila je ozloglašeni Zemunski klan i druge kriminalne bande po Srbiji. Mnogi su verovali da je time država odlučno udarila na organizovani kriminal i da se više nikada neće pojaviti grupe jake kao one koje su do tada vladale. Međutim, u stvarnosti sve te nade su se izjalovile. Balkanski kokainski kartel je tek nakon „Sablje“ ušao u svoje najveće poslove u istoriji. Kupovao je tone kokaina u Južnoj Americi i prodavao ga na evropskim tržištima. Po tome koliko novca su zarađivali prevazilazili su finansijsku moć svih dotadašnjih grupa. Članovi kartela su ušli u velike i legalne poslove i postali bitan faktor u ekonomiji balkanskih zemalja. Uticajni i moćni biznismeni su se utrkivali ko će raditi s njima, a banke su im omogućavale da peru novac. S gotovinom koju su imali mogli su da obezbede veliki uticaj na državu, političare i policiju. Naučili su na greškama svojih prethodnika, sklonili su se s ulice i radili u senci. Naučili su ekonomiju i na nova tržišta se više nisu probijali ubistvima i nasiljem, već zahvaljujući dobroj robi i zadovoljnim a ne zastrašenim kupcima. Godine nakon „Sablje“ bile su godine kada se balkanska mafija profesionalizovala, naučila da „pravi pare“, da se probija na strana tržišta, i tada je osvojila Evropu. Zarada je bila neverovatno unosna, ali se i rizik povećao…
„Ako se neko u međuvremenu ponadao da je istraživačko novinarstvo u Srbiji uginulo – ova će ga knjiga razočarati. Stevan Dojčinović i ekipa iz CINS-a (Centra za istraživačko novinarstvo Srbije) napravili su studiju slučaja Darka Šarića u najboljoj tradiciji tog nezahvalnog novinarskog žanra. Stevan je putovao u okolne zemlje, pa i preko okeana, sve sledeći mutne tragove novca, po proverenom receptu „pratite novac“ čuvenog Dubokog Grla Vudvorda i Bernstina (Svi predsednikovi ljudi)



 

Dan pre nego što je policija upala na jahtu „Maui“ i zaplenila više od dve tone kokaina, Podgoričanin Bojan Stanojković je uputio dvojicu svojih saradnika u Argentinu. Poslao ih je, prema istrazi tužilaštva, da pomognu oko prebacivanja tovara kokana na prekookeanski brod. Njegovi saradnici, Boban Stojiljković i Marko Dabović, odleteli su 14. oktobra 2009. godine za Sao Paolo, najveći grad Brazila, a odatle je trebalo da odu za Argentinu. Stanojković je imao razloga za zabrinutost. Uložio je puno novca u ovu operaciju. Prema istrazi srpskog tužilaštva, 990 kilograma kokaina, koji su bili deo ukupne količine od preko dve tone, finansirao je upravo on.

Ovaj podatak je inspirisao neke od glavnih dilema u slučaju “Balkanski ratnik”: Da li je sva droga bila Šarićeva? Da li je Šarić on izdavao naređena baš svim uhapšenim? Kakva je bila struktura ove grupe? Da li je to uopšte bila grupa sa jasnom hijerarhijom i da li je Darko Šarić, kako ga optužnica opisuje, bio njen neprikosnoveni šef?

Ulogu Šarića kao glavnog organizatora poljuljale su i izjave nekih zvaničnika. Tako je direktor srpske policije Milorad Veljović, u intervju koji je dao crnogorskoj televiziji “Vijesti” novembra 2010, rekao da je verovatno i Šarić imao svog šefa, ne želeći da otkrije na koga misli. “Šarić nije vrh… Ali, dok Šarić ne bude tu gde treba da jeste, verovatno će on biti neka rampa za dalje korake“, rekao je Veljović. Sada je Šarić u pritvoru, ali istraga nije napredovala u smeru koji je obećao Veljović – ka otkrivanju šefova nad šefovima.

PROFIL
Stevan Dojčinović rođen je 1985. godine u Kruševcu, gde je i odrastao. Kao novinar radi za međunarodnu novinarsku organizaciju Organized Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP) i za Centar za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS). Istraživačkim novinarstvom bavi se od 2008. godine i autor je mnogih tekstova o organizovanom kriminalu i korupciji. Od leta 2012. godine glavni je urednik CINS-a i predvodi novinarski tim koji je više puta nagrađivan za svoj rad. Često novinare širom sveta obučava za istraživački rad. U slobodno vreme gleda horor filmove, čita stripove i sluša pank muziku.

Možda ugao posmatranja – kojim se konstruiše kriminalna piramida i licitira ko je “na vrhu” – nije najbolji i možda suština nije u tome da se traži “capo di tutti capi”.

Još je policijski šef Luiđi Rinela, istražujući od 2008. godine ovu ekipu u Italji, uočio da je u pitanju kompleksna šema ljudi koja se često menja i da nije bilo lako utvrditi strukturu i centre moći. Luiđi ostavlja mogućnost da je u pitanju zapravo bio kokainski kartel, tip organizacije u kome se više kriminalnih grupa udružuju oko jednog cilja. To je neka vrsta kriminalnog partnerstva, kriminalnog sindikata, u kome različiti kriminalci zajedno ulažu novac, kako bi mogli da dođu do veće količine robe i kvalitetnije droge. Udruženi imaju veće mogućnosti za osvajanje novih tržišta. U takvoj strukturi nema pravog šefa, koji se tradicionalno smatra “glavom mafije”, koji se pita za sve i odlučuje o svemu. Ako je ovo bio kartel, Šarić je onda bio jedan od partnera.

Čitanjem policijske i sudske dokumentacije uočava se da je, osim Šarića, koji je u optužnici srpskog tužilaštva označen kao vrhovni vođa grupe, postojalo još nekoliko moćnih i uticajnih pojedinaca u organizaciji.

Dragan Tošić iz Ljubljane bio je šef Slovencima koji su učestvovali u švercu droge. Trenutno je prvooptuženi na ponovljenom sudskom postupku u Sloveniji. On je inače i preduzetnik koji ima kafiće “Randevu” i “Le Petit” u centru glavnog grada Slovenije. U vrhu organizacije se nalazio i Dragan Dudić, moćan privrednik iz Kotora. Brodovlasnik Rodoljub Radulović, sa mrežom poslova po celom svetu, optužen da je bio član narko kartela, deluje kao autonomna ličnost. O njemu posebno poglavlje dolazi kasnije u knjizi.

Za Bojana Stanojkovića Bokija se, na osnovu prikupljene dokumentacije, može reći da je bio Šarićev partner, pre nego podređeni. Ulagao je svoj novac zajedno sa Šarićem u kupovinu kokaina i imao je, poput Tošića iz Ljubljane, svoju ekipu ljudi koji su radili zajedno sa ostalima. Osim kupovine dve tone kokaina zaplenjene na “Mauiju”, Boki je sufinansirao najmanje još kupovinu 320 kilograma kokaina, kasnije zaplenjenog u Italiji.

Stanojković je vlasnik hotela “Maks prestiž” u Budvi, a pored toga ima još nekoliko poslova. Bio je vlasnik  firme za rezanje i obradu drveta “Darkvud” u Podgorici, koja je ugašena u novembru 2011. U Beogradu je imao građevinsku firmu “Fit Inženjering”, a u Bratislavi ugostiteljsku kompaniju “K&S Servis”. U slovačkoj prestonici imao je i prijavljeno prebivalište, na adresi na kojoj se nalazi stan njegovog bliskog saradnika Bobana Stojiljkovića iz Vranja. U istom stanu je i Šarić bio prijavljen.

Vlasnik je i nekoliko nekretnina u Crnoj Gori u Srbiji. U Beogradu je vlasnik dvoetažnog stana od 210 kvadrata u Ulici Heroja Milana Tepića, koji je izdavao Američkoj ambasadi u Srbiji. Vlasništvo nad ovim stanom je trenutno, odlukom suda u Srbiji, blokirano.

Stanojković je jula 1995. godine učestvovao u oružanom obračunu u Ulcinju. Do incidenta je, prema presudi, došlo kada Stanojkovićev brat nije platio ulaznicu na ostrvo Ada, nakon čega je radnik obezbeđenja u njega pucao iz pištolja. Videvši ranjenog brata, udario je stražara u glavu pištoljem, a kada je ovaj počeo da beži, pucao je tri puta u njega. Tek 2010. godine, osuđen je u Podgorici na tri meseca zatvora zbog krivičnog dela pokušaj ubistva na mah, dok je radnik obezbeđenja osuđen na godinu dana zatvora.

Stanojković je, poput Dudića, izbegao prvu seriju hapšenja  kada je počela akcija “Balkanski ratnik” 2010. godine. Tek je oktobra 2011. godine srpsko tužilaštvo optužilo i Stanojkovića da je sa saradnicima učestvovao u švercu dve tone kokaina u Južnoj Americi, kao i 320 kilograma kokaina u Milanu 2008. godine.

Prema podacima tužilaštva, po Stanojkovićevom nalogu, dvojica nižerangiranih članova organizacije sredinom 2008. godine iznajmili stan i kuću Milanu, u kojima su čuvali drogu.

“Onda je neko anonimno dojavio lokalnoj policiji u Milanu da se neki neobični ljudi nalaze u jednom stanu u Milanu”, rekao mi je inspektor Luiđi Rinela, “Policija je upala u stan … i pronašla 170 kilograma kokaina.”

Policija u tom trenutku nije znala da je grupa imala iznajmljen još jedan stan u kome je bilo još kokaina. Nakon što je informacija o hapšenju stigla do njega, Darko Šarić je tražio od svog bliskog prijatelja i saradnika Nebojše Joksovića da pronađe osobu koja će kokain iz stana skloniti na sigurno mesto. Policija je, međutim, bila brža. Nakon što su pretresli uhapšene, pronašli su ključeve i od drugog stana. U njemu su našli još 150 kilograma droge.

Nebojša Joksović, koji je kasnije postao zaštićeni svedok, ispričao je tužiocu Saši Ivaniću o zapleni u Italiji i ulozi koju je Podgoričanin Stanojković imao. Objasnio je kako mu je Šarić rekao da su za gubitak kokaina odgovorni Boki i njegovi ljudi.

Stanojković se trenutno nalazi u bekstvu, dok su njegovi saradnici uhapšeni 2011. godine, da bi 2014. bili pušteni da se brane sa slobode.

Boki je, prema operativnim podacima policije, blizak vremešnom narko preprodavcu Dragoslavu Kosmajcu, jednom od prvih iz našeg regiona koji je ušao u posao sa kokainom. Policija zato sumnja da je Kosmajac preko Bokija učestvovao u narko operacijama “balkanskih ratnika”. Za to ne postoje čvrsti dokazi.

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar