Ako hoćeš da nateraš nekoga da sagradi brod, nemoj ga terati da seče drva, već ga nauči da voli more
Spokoj stana, ateljea, u udobnosti koju smo sami napravili u srcu grada, nadnetog nad ulicu a opet tako tihog, remete jedino telefonski pozivi i odabrana muzika koja me inspiriše na pisanje.
***
Tu udobnost i kreativnost kao da sam dobila još u maminom stomaku ali i još jednu važniju, a to je igra. Ona tvrdi da sam bila veoma radoznala devojčica i da su česte rane na kolenima to mogle da posvedoče. Imala sam sreću da živim u naselju prepunom dece. Naša Ulica 22. decembar bila je u stalnoj graji i galami, Marina, Caca, Suza, Neško, Tanja… Tok igre prekidao se glasnim maminim dozivanjem sa prozora ili terase ili kada bi nam se u komšiluk ispred samih zgrada doselio cirkus. Da, da, pravi Cirkus sa slonovima, lavovima, kamp kućicama i celim putujućim ansamblom koji smo pratili opčinjeni sa naših terasa i ulice koja nas je delila.
FLUID
Ako jednom dodješ u taj grad
na to mesto gde ja sam
znaću ja
a znaćeš i ti
između milion ljudi
veza vidljivih
i nevidljivih
osetićeš fluid
i sjaj koji te mami
tako poznat i tvoj
jer je iz iste niti istkan…
Ako jednom dođeš u taj dom
koji se mojim zove
po mirisu i ukusu
opet fluidu poznatom
prepoznaćeš
jer taj isti je dom i u tebi…
Ako jednom dođeš na to mesto
koje san sada zovemo
u njemu se kao sanja nešto
a ništa u njemu osim tebe nema
potisnuti javom snovi umiru
slatkoća fluida ih vraća na put
sjaji se zvezdama obasut….
***
Tu kao da nije bilo mesta za mnogo reči, samo igra, trčanje i naravno crtanje. Danas bih rekla da je jezik donekle nerazvijen za ono što je za mene kao dete predstavljalo crtanje i stvaranje. Od za nekog, običnog crteža, ja sam umela da sebi i sestri napravim priču, dodajem detalje u beskraj i tako u suprotnosti od graje tamo napolju izgradim svoj svet, lep, zanimljiv i maštovit.
***
Iz te dobi kao izvučena da nešto moram je krenula škola. Na način da su me moja draga učiteljica i moja voljena mama stalno terale da učim. Iako sam bila odličan đak, imala prve nastupe kao „pahuljica“, u folkloru i horu, obožavala literarnu sekciju, neke školske aktivnosti kao da nisu bile za mene. Od učenja, odmah skok na igru napolju ili dva sata crtkanja i uživanja… kasnije sam pročitala Sent-Egziperijevu rečenicu: ako hoćeš da nateraš nekoga da sagradi brod, nemoj ga terati da seče drva, već ga nauči da voli more. Za neke školske aktivnosti kao da su me terali da „sečem drva“. Mojim su drugarima poznati momenti da sam im pomagala u svemu što je meni predstavljalo lakoću, ono što volim i tada sam bila beskrajno srećna što im mogu pomoći.
***
Snažan talenat o kome su tada govorili moji nastavnici likovnog iz osnovne škole prenela sam u materijalni svet, svoju realnost i našla se u Nišu u umetničkoj školi. Bila sam presrećna. Sada, gledano iz ove perspektive, čini mi se da je zdravo uređenje porodice, možda i moj karakter koji u sebi sadrži i praktičnost i analitičnost, održalo moj duh. Ako u sebi imamo dete koje se igra, može divljati non stop, ali ako je tu i jedan naučnik, e on je tu za ravnotežu, racionalnu stranu koja ipak ne bi ništa mogla da uradi da nema čime da se bavi…a to je upravo kreacija kao izazov. Tu sam, može se reći, bila na svom terenu jer sam već tada imala veliko iskustvo.
***
To sam iskustvo i postojanost u kretivnoj zoni nastavila i meni je to jaka kategorija – trajati u tome iako za umetnika, slikara, pesnika, danas ne postoji institucija. Niti ona koja ga obrazuje (mislim na pesnike sada) niti ona koja će ga uobličavati. Sve je to na neki način skok u novi identitet, ulogu, nazvaću to tako jer identitet umetnika koji traži svoj izraz kroz četkicu, likovnost, već mi je bio poznat, to sam ja celi svoj život, ali identitet pesnikinje se javio odjednom, u jednom trenutku. Čini mi se da su usponi u toj kreativnoj zoni prirodni, radi se o emocijama prenetim na platno ili papir te tu, u tom kontekstu, samo jedna uzlazna ili silazna linija bile bi ravne dosadi.
PROFIL
Slađana Nedeljković, dizajnerka, slikarka i pesnikinja, rođena je u Vranju 1968.godine. Osnovnu školu završila je u svom rodnom gradu a u Nišu Srednju umetničku „Djorđe Krstić“. Diplomirala je na Učiteljskom fakultetu u Vranju. Kao dizajner – radila u „Dizajn Centru Jumka“- dezene, kostime, idejna rešenja, skice za odevne predmete, razne aplikacije za tekstil. Oprobala se i u izradi dečjih kostima. U Galeriji Narodnog muzeja u Vranju 2000.godine otvorena je njena prva samostalna izložba slika – crteža u boji, 2003. druga samostalna izložba „Čarobni ćilim“, a u istom prostoru 2012. i treća pod nazivom „Tajna krošnje“. Učesnica je svih kulturnih dešavanja u gradu koja se tiču likovne scene, bijenala, kolonija, humanitarnih aktivnosti, itd. Na Konkursu Grada Vranja za kulturu u domenu vizuelnih umetnosti 2013.. nosilac je projekta „Oslikavanje svilenih marama“. Živi i radi u Vranju. Udata i majka Ivana i Ane.
***
Uporedo sa stvaranjem sebe u zoni kreativnosti, te dane rane mladosti pamtim po muzici, izlascima, Ćoški, putovanjima s roditeljima i sestrom. Na neki način sreća je imati familiju u najužem delu Srbije, jer pri posetama, slavama, svadbama, uvek je bilo prostora da se obiđe neka banja, skokne do Kopaonika, Aleksandrovca Župskog kada je neka manifestacija i slično, ali i da me nane, dede, toplo priviju uz sebe. Imala sam privilegiju da smo zajedno sa nanom učile i ja i sestra neke male a važne stvari, koje čine plemenitost tih trenutaka još većim danas, iz ove perspektive. Mirisi i ukusi tog perioda života, ali i pesme koje je voleo moj deda, otac, majka…ostaju utisnuti u moje biće. Tragala sam da sve to postavim na platno, kao sliku onako kako ja to umem, sva te emocije prenela sam na moje zadovoljstvo 2002.godine u samostalnu izložbu slika, pod simboličnim nazivom „Čarobni ćilim“.
***
Smatram da je ljubav najveći pokretač i motivacija za realizovanje bilo koje ideje. A postoje razne vrste ljubavi…Moja ljubav tada realizovala se kroz porodicu, koja se proširila i danas su Ivan i Ana moji mali veliki studenti. Oni su na neki način promenili moj svet, moju energiju. Sklona sam često puta reći da je ta razmena veoma jaka i da je za svaki dobar odnos ona potrebna u najplemenitijem vidu pažnje i ljudskosti.
***
A onda se jednog dana ta energija pretvorila od slike i u reči i ja sam postala pesnikinja. I tako me prepoznaju danas moji sugrađani. Na neki način sam skočila u taj identitet koji mi je bio poznat u onoj meri da sam još kao devojčica dobijala nagrade za literarne teme. Ipak, ljudi su ti koji su prepoznali emociju i to se meni jako dopalo. Nešto ih je dotaklo. Iako sam radila kao dizajner, kreator, kolorista u Dizajn Centru „Jumka“, davala idejna rešenja, uređivala sa kolegama mnoge revije na kojima smo se predstavljali u Beogradu, na sajmovima i sličnim manifestacijama, ono što je bilo autentično u meni pojavilo se u punom sjaju i ja mogu samo poželeti da traje i da se ekspandira. Tu svakako i moja porodica igra važnu ulogu jer imaju razumevanja i ostavljaju prostora za delovanje.
Svaki moj stih i potez četkicom zvuči kao duboka istina: “Sve što ljubimo stvorili smo sami“.
***
U mojim vizijama se stapaju prošlost i budućnost, doživljeno i nedoživljeno, ostvareno i željeno. Zahvalna sam što sam u prilici da svet sagledavam na moj način i da upoznajem ljude koji imaju sličan pogled na život. Kako bi to lepo bilo da se ta energija širi i da svako od nas sa senzibilitetom koji je tako individualan bude u sferi koja je njegova ljubav. Meni se čini da je u tome spas ne samo lično i subjektivno, već i na nekom društvenom planu i uređenju. Svako bi tako planeti zemlji dao najbolje od sebe, a to treba jako poštovati.
I završiću citatima iz „Malog princa“ Sent Egziperija iako mi nikada nije bilo jasno zašto kažu da je to knjiga za decu: „Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati“ i „Čovek samo srcem dobro vidi…“
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.