Leskovčanin iz Vranja



Novinarstvo je profesija zbog koje se „i voli i pati“. Mnogo sam puta bio ponosan na sebe kad prođem čaršijom i ljudi mi se javljaju na način za koji nema reči da ga mogu  opisati. To treba doživeti. Negde sam, znam to, pogodio narodnu muku



 

Može i obrnuto, a opet bude isto. Zapravo, ja sam odasvud iz Srbije. Otac iz okoline Leskovca, majka iz Užica, ja rođen nadomak Novog Sada, nešto od fakulteta pozavršavao u Vranju i Skoplju, radio na Kosovu, a skućio se u Vranju. Prototip za Srbina, Jugoslovena. Valjda zivot tako hoće, mada neki to zovu sudbinom te im bude lakše.

***

Nikad neću zaboraviti one poratne godine u kojima sam odrastao. Što rekli, malo hleba, al gladan ne osta. Prve cipele, zapravo, to su tada bile „krimke“, obuo sam u trećem razredu srednje škole. Pre njih opanci od svinjske kože, pa  „piroćanci“. Knjige, sveščice i užinu sam nosio u prtenoj torbici. Bezmalo između svih listova po mrvica hleba. A ocene – sve petice.

***

I danas mi pred očima te slike. Bledunjave i sladunjave. Kad bih hteo da ispričam svoj život od onda do sada, premalo bi bilo i nekoliko celih brojeva novina koje držite u rukama. Život mi je delio karte različito. Nekad proste, nekad i poneki štih. Ne žalim se, ali uvek može biti bolje. Jer, kartati se za životnim stolom 67 godina  nije ni malo ni lako. Mnogo se preturi preko glave dok kosa ne pobeli sva, a i ožiljke ostavlja i na njoj i u srcu, i na duši.

PROFIL
Rođen sam u Srpskom Miletiću kod Odžaka. Odrastao u Petrovcu kod Leskovca. U Bojniku završio osmogodišnju školu, a u Leskovcu Srednju tehničku tekstilnu na odseku za predenje. U Vranju sam završio srpskohrvatski jezik u jugoslovensku književnost na Višoj pedagoškoj školi. Filološki fakultet na grupi za srpskohrvatski jezik i svetsku književnost sam dipomirao u Skoplju. Posle desetak godina u prosveti, u „Jumku“ i „Večernjim novostima“ sam radio i učio novinarski zanat i posao.

***

No, da ne filozofiram više. Mislilo seosko dete da će biti industrijski radnik, tekstilac, pa stigao do novinarske pisaće mašine i kompjutera. Život je čudo, a u mom slučaju duplo čudo. Završivši srednju tekstilnu tehničku školu u mom Leskovcu, stignem s proleća te 1966. godine vozom u Vranje. Namera da na Višoj pedagoškoj školi studiram matematiku izjalovila se. Popunjen broj, rekoše mi. Gde nije, pitam? Nije na grupi Srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. To se zove sudbina, ja volim da kažem slučaj. Tu se prelomila moja buduća profesija. Ili, najveći njen deo. Bezmalo tri decenije. Počelo je moje druženje sa gramatikom našeg  jezika, pravilima, interpunkcijom i svime što sa sobom nosi i zahteva posao budućeg nastavnika. Uz to, ide i književnost sa svim književnim epohama, piscima i pravcima, književnim rodovima i vrstama i još koječime. Sve je išlo kao po loju. Što reče jedan kolega tada, završismo studije „žmurećki“.

***

Prvu službu sam dobio u Dragašu. Kod Goranaca. Divni ljudi. Prošli svet. Civilizovani. Pet godina na Šar planini. Domaćinim se. Slađa se rodila. Igor tri godine i tri meseca posle nje. Sa suprugom Bojankom jedna složna, ušuškana porodica. Platica ne velika, ali nama dovoljna. Upisujem studije vanredno na Filozofskom fakuletu u Prištini. Godinu dana čekam da donesu rešenje šta će mi priznati sa Više pedagoške škole. I ništa. Onda godinu dana ne mogu da podignem dokumenta. Hoću u Skoplje. Još tada je bilo podmetanja i saplitanja Srba. Bilo kako, u Skoplju sve pod konac. Samo tako. Završim srpskohrvatski jezik sa osvrtom na svetsku književnost. Efektno, brzo i, ispašće da se hvalim, nije, iznad proseka.

***

Sledeće službovanje u Vitini. Gimnazija „Boro i Ramiz“. Ironija bratstva i jedinstva. Tako nepunih pet godina. Te 1980, na samom njenom početku, dolazim u Vranje. Dragan Veljković po drugi put među Vranjancima. Ovoga puta i zauvek. U glavi mi neprestano odzvanja ona narodna „dosta mi je bilo lutanja po svetu“. Tu započinjem treće domaćinjenje.

***

U „Jumku“ započinjem novinarski posao. Zapravo, učim zanat, koji će i više i čvršće i dublje postati deo sudbine i moje i porodične. Uređujem i pišem fabričke novine. Malo mi. Uporedo započinjem honorani rad za „Večernje novosti“ u kojima ću kasnije provesti osamnaest godina i zaokružiti svoje novinarsko ime i prezime.

***

Uz mene novinarski raste i moja prva roditeljska radost, kćer Slađana. Geni su to. Za tih desetak godina, dok mi je sudbina ne otrgnu, kažu oni koji se najbolje razumeju u ovaj naš hleb sa devet kora, postala je novinarska legenda, mera za pero i novinarske tekstove. Sudbina, kažu oni koji prečicom hoće do mira. Ja kažem, nesreća i i tragedija. Božija nepravda, ako ima boga i pravde. Za nju je nije bilo. Ostalo mi je da se ponosim što je je bila moja i što je bila takva. Između sreće i nesreće smestilo se mnogo toga. Ceo jedan život. Zgusnut, sabijen od radosti do bola, od planova do uspeha. I sve to ovde,, u ovom našem Vranju. Neki vole da kažu Vranju gradu, mada ga ja pamtim i doživljavam kao čaršiju. Uostalom, ono je bilo i ostalo deo naše i moje  sudbine. U njemu sam upoznao mnoge ljude, stekao prijatelje, verovatno i one koji me ne gotive, zavoleo ga i postao njegov deo, borio se kako sam znao mogao i umeo da bude lepše, poštenije, bogatije.

BOGATSTVO
Pošto sam pre nešto više od devet godine izgubio suprugu, a pre tri i po godine srce mi iščupa i kćer Slađanu, veliko bogastvo i smisao da živim još daju mi Slađanin Andreja i Igorova Anastasija. On lep plavušan, odličan učenik šestog razreda. Ona lepa devojka u drugom razredu medicinske škole. Ocene joj sve same petice. Slika o porodici ne bila to što jeste da ne kažem da o Andreji brine tako brižno otac Negovan. O domaćinstvu, pak, u kojem sam sa sinom i unučicom, brine Danijela. Domaćica, koja se retko rađa. Zapravo. To se i rodi i postaje, ali sam ponosan na nju posebno. Imam i prudruženog člana. Moju gosopođu Miku sa kojom četiri godine pijem kafu i družim bez tajni.

***

Nikad neću moći da zaboravim kad je u moj grad stigla pošiljka od preko 25 tona za jelo neupotrebljivih, čak opasnih, pilića. Delilo se preko sindikata. Provalio sam prevaru i „zapalio“ novine. Danima se Vranje od toga treslo. Srbija  ga je upoznala i drugačije, sem da su „Vranjanci kao Japanci“, ali i da u „Vranje ima laganje“. Teško se zaboravlja i sistem za zalivanje stotinak hektara vinograda. Bulumenta političara, direktora, činovnika, sekretarica, novinara, fotoreportera i kamermana bude svedok kako iz jedne poveće lokve motor na benzin baca mlaz vode u Moravu. Ono glavno, najavljuju „glavni“, biće za koji dan. I bi, ali za koji sat. Na Pržaru se tog dana popilo više nego što Moravom proteče, a pojelo kako je moglo samo u ona vremena.

***

Novinarstvo je profesija zbog koje se „i voli i pati“. Mnogo sam puta bio ponosan na sebe kad prođem čaršijom i ljudi mi se javljaju na način za koji nema reči da ga mogu  opisati. To treba doživeti. Negde sam, znam to, pogodio narodnu muku. O tome se prepričavalo. Sećam se, pričao mi je čovek, na sednici radničkog saveta u njihovom preduzeću direktor ih opominje „pričajte šta hoćete, ali samo da ne čuje Veljković”. Novina je bila moćna. “Večernje novosti”, posebno. Naravno, bilo je i onih, koji se nisu slagali sa mojim tekstovima. Čak i onda kada im se sudilo zbog droge, kada su krali i varali, kada su tukli i otimali, kada su kidisali na društvenu imovinu i na radnike, kada su udarali na ljudske sudbine i sreću. No, to je njihovo pravo , moral i znanje.

***

U ona “vunena” vremena nije bilo nimalo lako novinarima. Ni meni naravno. Mnogo puta sam na sudu izvukao živu glavu, što bi se reklo, za dlaku. A bio sam ni sam ne znam koliko puta. Vrh je bio kada je odmah posle bombardovanja 1999. godine Opštinsko javno tužilaštvo podiglo protiv mene optužni predlog zbog navodnog vređanja i omalovažavanja nekih tadašnjih ratnika. Politički i privredni vrh, ili tu negde. Namera očigledna da me osude po važećim ratnim zakonima. Da je bio neki drugi sudija možda i  bi, ali na moju sreću sudija žena,  pa još sa petljom. I donese oslobađajuću presudu. A njih ne beše stid ni tada ni sada.

***

Nije stid ni neke moje kolege, koji su prepisivali tekstove. I potpisivali ih svojim imenom. Tako nastadoše neka pisanija “iza pera”  a bila su, zapravo, ispod pera. Bilo je i onih, koji su tekstovima tuđim samo potpise menjali i unosili zabunu da se ne zna ko od koga prepisuje. No, da li sam ja ovo zabasao. Opet mi se tekst otrže kontroli. Izvinite, kolege.

***

Dakle, sad u Vranju provodim penzionerske dane. Već pet godina. Bilo je ponuda da radim još. Nije to više za mene. Pošteno sam, što bi se reklo, odradio svoje. Punih 40 godina. Sad neka rade mlađi, a i ne mogu ja u ovim godinama da se trkam  sa njima. Bilo je ponuda i da se angažujem. Ni to nije za mene. Pogotovo što sam poslednjih godina igrao sve samim „golim“ kartama. Sudbina me iskidala i emocionalno i fizički. Naravno, da se još uvek žestoko borim zbog onih koji su mi bliski i koje volim kao što nikad nisam do sada. Uostalom, to od mene zahtevaju moja narav, vaspitanje i karakter.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar