Da se ,odmah,razumemo. Svako pisanje može biti s povodom ili bez povoda, ali moralo bi imati smisla. Doduše, tabloidi su sve obesmislili, jer je kod njih i život senzacija. A kada sve postane senzacija onda više ništa nema smisla. Ni uobičajeno pitanje – kako si? Ni odgovor – Bogu fala,dobro – koji se sve redje čuje. Ni onaj najčešći – nikako! Loše, do zlaboga!
A, da je ovde, kod nas, u Vranju,l oše za većinu to je notorna činjenica, kao što ne treba dokazivati, jer i vrapci znaju, kako, na koji način i na čiji račun manjina profitira. O tome zbog čega nam je tako kako nam je, dakle užasno teško, ima, a možda i nema, smisla pisati. Ipak, činjenica je da nismo umeli, hteli ili smeli da sačuvamo našu,vranjsku,privrednu oazu. Socijalističku, naravno. Vranjsku a svetsku.
Utihnula je crvena elipsa koja nas je u svetu proslavila i bila simbol kvalitetnog nameštaja i našeg razvoja, naša tekstilna imperija tek daje znake života. I sve ostalo, osim “Alfe”, stoji poput spomenika jednog vremena od oko pola veka (1960 -199O.) u kojem je za ogromnu većinu nas život imao smisla, jer je bio humaniji i čovečniji.
Nismo,dakle,umeli,hteli ili smeli da sačuvamo sebe od drugih, ali i od sebe. Potonuli smo posle četvrt veka deoba i seoba, ratova, sankcija, demo(n)kratizacije i pljačkaške privatizacije. A, čemu drugom smo mogli i da se nadamo!? Kada srušite radničko Vranje dobijate ovo što danas imate: bedu i siromaštvo, armiju nezaposlenih,besposlicu i nesanicu, nerad i nered, stranputicu i odlazak “trbuhom za kruhom”, mamurluk i tumaranje, tugu i očaj…
Znam, ako ovaj tekst osvane u novinama,graknuće moji (ne)prijatelji da prekinem sa ovim lamentiranjem i nostalgijom. Ma šta ovaj hoće. još uvek li je živ, o čemu piše, njemu je sada do pripovedanja o nečemu što nekada beše. Manimo se toga šta je bilo. Treba sada preživeti i živeti. Sasvim tačno.U pravu su moji (ne)prijatelji. Pa, dakle, kako da vratimo radnike u fabrike, seljake u sela, tutunoberače u duvanska polja!?Da bude kao što nekada beše. Malo morgen! Ne pitaju se više radnici i njihovi samoupravni organi, već moćne korporacije i njihovi menadžeri koji piznaju samo tri reči: profit,profit,profit!
“Simpo”bi mogao da se pokrene ruskim parama, litvanskim programom i uz dodatak Dragana Tomića (živ je i zdrav,hvala Bogu) da nijedan radnik ne ostane bez radnog mesta. Molimo se Bogu da tako bude.
Zamolimo i Turke (kada već neće Kinezi i naši iz rasejanja) da preuzmu “Jumko”. I tako, pogon po pogon, fabriku po fabriku, koji su činili vranjsku socijalističku privrednu oazu, treba oživljavati na novim osnovama i po scenariju stranih korporacija koje odredjuju gde će se šta na zemlji-planeti raditi i proizvoditi. Naravno, i pod kojim uslovima: profit njima, a nama što preostane, u nekim poznatim vranjskim slučajevima ništa- ni za lek ,ni za hleb. Takvih se treba čuvati a to je zadatak onih koji su za to u državnim organima i lokalnoj samoupravi zaduženi i plaćeni. I, pazite, ne očekujte sve od Dragana Tomića i drugih iz poznate plejade vranjskih privrednika. Valjda ima pameti u ovom gradu. Nije nam i pamet potonula. Pokrenite se, vi mladi, školovani bilo gde i bilo kako, izadjite iz mamurluka i tumaranja i ako još uvek niste krenuli “trbuhom za kruhom” izadjite sa idejama kako da vas i sve nas ovdašnje sunce greje, jer sunce tudjeg neba…
(autor je predsednik odbora PUPS)
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.