Posmatrajući svakodnevno naše sugrađane, pitam se da li nas je vreme u kojem živimo nateralo da, boreći se svakodnevno sa egzistencijalnim problemima, zaboravimo nekadašnje želje, nadanja, vrednosti kojima su nas učili i činjenicu da je za osmeh potrebno tako malo?!
Dok intenzivno razmišljam o „zadatku“ koji je preda mnom i koji deluje toliko jednostavno, shvatam kako smo postali kritični prema svemu što pročitamo i koliko je u stvari komplikovano staviti misli na papir, a da to što napišemo ima nekog smisla i onima koji čitaju.
***
Detinjstvo, mladost, školovanje, naš (moj) grad kroz vreme, budućnost grada, Srbije, nas samih… Toliko materijala za razmišljanje, koji nezadrživo evocira mnoge uspomene. Naravno, nemoguće je, posebno meni kao apsolutnom antitalentu za neke kreativne stvari, pretočiti čak ni delić uspomena iz bezbrižnog i srećnog detinjstva koje smo, verujem, svi, manje ili više, proživeli. Razmišljajući iz ove perspektive o tom vremenu zaključujem koliko je moje detinjtvo bilo ispunjeno, puno novih iskustava, novih ljudi, gradova, pa čak i država. Naravno, u to vreme, sve to me je u nekim trenucima više rastuživalo, nego veselilo. Sećam se, doduše u segmentima, života van naše zemlje, zatim kratkotrajnog dolaska u Vranje i radosti koju sam pronalazila u bakinom zagrljaju i njenim tako ukusnim kolačima, sitnim nestašlucima koje sam dosta bezuspešno i kratkotrajno uspevala da sakrijem od roditelja, prve vožnje bicikla koja je ostavila višemesečni trag na mojim kolenima… Sećam se i objašnjenja mojih roditelja da nas opet čeka dalek put i mesto na kojem ću biti srećna, gde ću upoznati nove drugare, dobiti lepše igračke i paziti na tek rođenog brata. Najjasnije sećanje iz tog vremena je upravo taj trenutak i moja tuga i ljutnja zbog ponovnog preseljenja, koja će veoma brzo ustupiti mesto izuzetno srećnom, bezbrižnom i ispunjenom periodu života.
PROFIL
Maja Mitić, rođena 3.marta 1980.godine u Vranju, gde je završila osnovnu školu i Gimnaziju. Pravni fakuletet završila 2004. Nekoliko meseci volontirala u advokatskoj kancelariji, da bi krajem iste godine počela sa radom kao pravnica u Odboru za ljudska prava Vranje, do sredine 2010, za koje vreme je položila pravosudni ispit. U junu 2010. izabrana je za zaštitnicu građana grada Vranja.
***
U stvari, prva opipljiva sećanja na Vranje vezuju me za početak školovanja. Sećam se suza u očima kada su me roditelji odveli do učionice, njihovih poljubaca pre odlaska iz Vranja i mene, kako ostajem kod rođaka narednih godinu dana. Jasno se sećam nespremnosti da se okrenem za njima i vidim ih kako odlaze. U stvari, to je jedini tužan momenat koji pamtim iz detinjstva.
A onda… Upoznavanje sa školskim drugovima i početak prelepih, iskrenih, dečijih druženja. Lakoća, elan i polet kojim je započinjao svaki novi dan, koji će, bila sam sigurna, doneti još lepše, uzbudljivije i vrednije događaje od prethodnog. Sada, dok ovo pišem, ne mogu da se ne zapitam gde je nestao taj entuzijazam kod ljudi, zašto smo dozvolili da mnogim jutrima ustanemo bezvoljni, da li ikako možemo da vratimo radost i zadovoljstvo koje nosi svaki dan, možemo li se radovati i uživati u tako malim, a u stvari najznačajnijim stvarima? Posmatrajući svakodnevno naše sugrađane, pitam se da li nas je vreme u kojem živimo nateralo da, boreći se svakodnevno sa egzistencijalnim problemima, zaboravimo nekadašnje želje, nadanja, vrednosti kojima su nas učili i činjenicu da je za osmeh potrebno tako malo?!
***
Gimnazija je donela mnogo novih prijatelja, zrelije, a opet još uvek samo dečije želje i prve „probleme“ koji su se u to vreme činili kao vrh najviše planine, koji je nemoguće savladati. Prvi izlasci, strogo čuvane tajne, pevušenje na jeziku koji nije srpski, prva ozbiljna razmišljanja o budućnosti, poslovima kojima bismo se voleli baviti, menjanju sveta… I, verujem, naša generacija ne može govoriti o tom vremenu, a da se ne priseti bombardovanja koje nas je zateklo nespremne, nenajavljeno prekinulo bezbrižne dane, nasilno otrglo iz naručja detinjstva i bacilo naglavačke u svet odraslih. Da li bismo bili isti da nismo to preživeli ili je to jedan od onih događaja koji vas zauvek promene i ostave trag koji neizostavno utiče na vaše dalje životne izbore i poglede na svet u kojem živimo?
***
Studije prava, period formiranja zrelih, raconalnih ljudi, sklapanje u celinu delića koji su se do tada stvarali – kompletiranje jedne ličnosti.
Povratak u Vranje, grad koji smo tako puno voleli, grad u kojem je do nedavno provod bio najbolji, u kojem su živeli najpošteniji i najbolji ljudi, nakon nekoliko godina provedenih van njega, više ne izgleda ni izbliza isto. Zašto? Ne, nije se promenilo Vranje, čak u mnogo manjoj meri nego što je to zaista bilo potrebno, promenili smo se mi. Nova životna iskustva, neki novi ideali, stremljenja i, pre svega, veća očekivanja sa naše strane, doveli su do toga da teško možemo poverovati da je to upravo onaj grad u kojem smo bili tako srećni i ispunjeni, grad za koji smo mislili da nam je pružio brojne mogućnosti, sada – posmatran nekim drugim očima, postao je najednom mesto koje ne nudi perspektivu, u kojem ne postoji skoro nikakva mogućnost izbora. Napokon smo odrasli! Da li to automatski znači zamenu mladalačkog optimizma krajnje pesimističkim razmišljanjima, prihvatanje novih, sada „modernih vrednosti“ koje smo do juče smatrali neprihvatljivim i prilagođavanje svemu sa čim se u suštitni ne slažemo, zarad „uklapanja“ i sticanja nekakve materijalne sigurnosti? Može, veoma lako, ali ne mora. Oduvek sam verovala da svi mi možemo mnogo više da učinimo za sebe nego što to obično činimo. Takvo uverenje mi je i omogućilo da, u periodu dok sam radila posao za koji sam znala da je privremen i koji me nije ispunjavao onoliko koliko sam želela, koliko mi je bilo potrebno, nije predstavljao posao o kojem sam razmišljala spremajući ispite do duboko u noć, napredujem sve vreme radeći na sebi, kontinuirano učeći i stičući nova, vredna poslovna iskustva, izvlačeći maksimum iz trenutne situacije. U to vreme, što je predstavljalo osnovu i za kasnije bavljenje ovim poslom, počela sam pažljivije da slušam, primećujem i reagujem na potrebe ljudi koji nas okružuju. Iako uvek imamo nešto što nas ispunjava i čemu težimo, treba da reagujemo i primećujemo želje, potrebe i probleme ljudi oko nas. Shvatila sam da nas to neće sprečiti u ostvarenju našeg cilja – naprotiv, doprineće većem uspehu, većoj satisfakciji, jer smo i druge ljude učinili zadovoljnim, pomogli im kad god smo mogli. Svi ljudi streme ka nekom uspehu, ali gledajući samo sebe, verujem da na kraju nisu u potpunosti srećni.
***
Vreme u kojem živimo je vreme individualizma, materijalnih vrednosti, vrtoglavih tehničkih dostignuća. Čoveku nije lako da se odupre trendovima, postigne uspeh koji očekuje, odoli svim iskušenjima koja nas tako lako mogu zavarati i navesti na pogrešne izbore, a da pri svemu tome ostane ČOVEK.
Lokalni zaštitnik građana?! Dileme, nesigurnost, bezbroj pitanja u glavi – da li sam dorasla takvom zadatku? Pre svega, neopisiva količina entuzijazma, ubeđenost da vam se pruža prilika da „menjate svet“ o kojoj ste sanjali kao gimnazijalka, a pre svega neprocenjiva mogućnost da, poslom kojim se bavite, pomognete svima kojima je pomoć potrebna. Ostvarenje karijernih ambicija, a istovremeno velika odgovornost koju prihvatate.
Naravno, veoma brzo bivaju srušena nerealna očekivanja da možete promeniti sve ono što znate da ne valja, da ne funkcioniše onako kako bi trebalo. U trenucima pesimizma, razočaranja, apatije, koji zahvate svakog od nas, pitam se čemu sve to? Ulaganje tolikog truda, svakodnevna borba sa sobom i drugima da date svoj maksimum, izvučete najbolje iz sebe zarad postizanja nekog većeg dobra, većeg zadovoljstva i mirnijeg života ljudi koji vas okružuju, a realno toliko malo možete uraditi na polju opšteg boljitka, uvek ostaje neko nezadovoljan, čije vam reči, neispunjena očekivanja, prolaze pred očima kad sve utihne – da li sam mogla više?
***
Da, uvek možemo i više i bolje! I zato odbijam da prihvatim sve učestalije razmišljanje ljudi, čak i meni dragih osoba, koji smatraju da ništa ne mogu promeniti u svom životu, da njihov život prvenstveno zavisi od okolnosti, drugih ljudi, društveno- političkog sistema, grada u kojem žive…Smatram da je najgora situacija ona u kojoj odustajemo od ideja unapred verujući da ih ne možemo realizovati. Znam, današnje vreme je veoma teško, problemi nas očekuju na svakom „ćošku“, ne može ništa da se uradi bez prepreka na koje nailazimo – ja sve to čak znam mnogo bolje od drugih, svakodnevno slušam o realnim i manje realnim problemima ljudi, o izuzetno teškim ljudskim sudbinama, o tome da su se ljudi promenili jedni prema drugima, da veće zadovoljstvo predstavlja drugome naneti neko zlo, nego samom sebi stvoriti dobitak, napredak. Sve ja to znam, ali… Rizikujući da me neko nazove naivnom i dalje duboko verujem da je velika većina ljudi dobra, da nas ni teško vreme, teška materijalna sitacija, sve manje posla, ugrožena egzistencija – nisu promenili do te mere da postanemo zli, ogorčeni, sebični. Iskreno verujem da svako od nas može, još uvek, promeniti mnogo toga prvenstveno na taj način što će promeniti sebe. Zamislite koliko bi bilo manje problema, koliko bi život u našem gradu bio kvalitetniji kada bi ljudi prestali da nanose štetu jedni drugima, kada bi se svako ophodio prema komšiji, prijatelju, neznancu, onako kako očekuje da se drugi ophode prema njemu. Koliko bi, na taj način, život svih nas bio kvalitetniji i ispunjeniji. Ovakvo društvo, ovakav sistem, na koji se svi žalimo, kojim smo više nego nezadovoljni – stvorili su pojedinci. Sve dok svako od nas ne shvati da, u stvari, menjajući sebe menjamo svet u kojem živimo, da promene sistema nema bez promene pojedinaca u tom sistemu, nećemo biti zadovoljni.
***
I na kraju, šta god radili, želeli, čemu god stremili, za sve nas je neophodno i najbitnije da nam bude stalo!! Nemojmo prestati sa postavljanjem ciljeva, jer upravo ti ciljevi daju smisao našim životima. I da, osmehujmo se češće iskrenim osmehom koji je krasio naše lice u detinjstvu.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.