Centar E8 i Bitef teatar: „Muškarčine“, pozorišni dokumentarac o muškosti ovde i danas; koncept, režija i dramaturgija: Milena Bogavac i Vojislav Arsić
U Domu Vojske u Vranju, još ranije najavljivana, pa odložena zbog poplava u Srbiji, izvedena je predstava „Muškarčine“, u produkciji Centra E8 i Bitef teatra. Predstava «Muškarčine» realizuje se u okviru programa «Mladići kao saveznici u sprečavanju nasilja i sukoba na zapadnom Balkanu» koji realizuju Centar E8 i CARE NW Balkan, a finansira Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Norveške.
Još pre početka, predstava je dosta obećavala – ispred znamenitog zdanja u Vranju, u kome se silom prilika sada odvija pozorišni život našega grada, bio je okupljen cvet vranjske mladosti, ogovoren da je uvenuo. O, kakve li matorske zablude! Prosek je bio tridesetak godina, i vaš se izveštač oseti matorom drtinom. Dok ga predstava ne uzede pod svoje, i ne podmladi.
Tekst predstave nastao je kolažiranjem ličnih priča, iskustava i stavova ko-autorskog i izvođačkog tima; dramatizacijom teza iz knjige „Biti muško“ Stiva Bidalfa; citiranjem teoretičara muškog pokreta; od fragmenata iz štampe, sa interneta i televizije. U predstavi su korišćeni statistički podaci dobijeni u istraživanju „Mladići i maskulinitet“ sprovedenom u okviru projekta „Budi muško“ , iskustva trenera u ovom projektu i materijali nastali kroz proces radionica zasnovanih na tehnikama upotrebe drame u edukaciji i metodološkim igrama osmišljenim da podstaknu kolektivno autorstvo.
U želji da se uklope u socijalno prihvatljive matrice rodnog ponašanja, mladi muškarci rade mnoge stvari koje su štetne po njihovo fizičko ali i psihičko zdravlje. Društvo od njih očekuje da svoju muškost dokažu pokazivanjem snage, odlučnosti, hrabrosti, borbenosti i srčanosti, koja ih često uvodi u destrukciju i autodestrukciju. Vaspitani u kulturi u kojoj se muško pokazivanje emocija smatra za znak slabosti, mladi muškarci svoje emocije potiskuju i preinačuju u destruktivne oblike ponašanja. Ova predstava ima za cilj da ukaže na taj problem, ali i da dokumentuje priču generacije rođene u toku ratova na Balkanu, generacije čiji je sistem vrednosti formiran u tranziciji te je, shodno tome, konfuzan i nedovoljno čvrst.
Osnovna tema ove predstave je maskulinitet i način na koji se muškost tretira, odnosno formira u našoj kulturi. Ideja i poruka koju ona treba da prenese jeste poruka o slobodi, o ličnom ostvarenju i pokušaju da se prevaziđu kulturološki nametnute norme, koje mladiće sprečavaju da budu ono što jesu.
GLUMITI ILI ŽIVETI
Većina muškaraca zapravo ne živi. Umesto toga, oni glume da bi se zaštitili. Tokom sazrevanja izaberemo jednu od nekoliko standardnih maski – veliki radnik, kul frajer, dobar momak, muškarčina, osećajan novi muškarac. A zatim se godinama nakon toga držimo te uloge i pretvaramo da smo to mi i da je sve u redu. „Sve je kul“. „Ona je u pravu“. Međutim, unutra često preovladava osećaj usamljenosti. Glumiti i živeti nisu ista stvar.“
Stiv Bidalf, „Biti muško: akcioni plan za promenu života muškaraca“.
– U mačo društvu kao na Balkanu i Srbiji kaže Jovan Ćirilov, vrh srpske pozorišne kritike, trećeg stuba teatra uz pozorišne stvaraoce i pozorišnu publiku – izuzetno je značajna predstava Muškarčine. Već sam naslov sa ironijom tretira problem muškosti u njenom tradicionalnom mačoističkom ključu, s tim da su uloge prihvatili glumci, u intiligentnom i adekvatnom rediteljsko dramaturškom izboru reditelja, koji jesu ili liče na muškarčine. Z bog takve podele predstava Muškarčine je duhovita i ubojita. Ali na način koji izoštrava temu bavljenja novim osećanjem i analizom muškosti u pravom pravcu.
Nezavisno od toga predstava je na visokom umetničkom nivou, što je veoma važno i često neuobičajeno za predstave koje imaju nameru da budu angažovane.
– Kad se neka predstava – kaže Ivan Jovanović – radi kao eksperimentalni komad zasnovan na dokumetarističkim, realnim iskustvima momaka koji su tek iz „tinejdžerstva“ ušli u srednje doba adolescencije, pa još i ti isti momci, koji nisu profesionalni glumci, igraju sopstvena iskustva na sceni, veći deo publike bi očekivao amaterizam. U slučaju predstave „Muškarčine“, stvar je suprotna: predstava načinjena na amaterskim osnovama bolja je od profesionalne! Iskustva mladića su prikazana simpatično, iskreno i duhovito kad je to potrebno, a katarzično i ozbiljno kad su autori želeli da iskažu koliko je percepcija mladih muškaraca u Srbiji manipulisana društvenim okolnostima i okruženjem u kojem su odrastali, a od njih se zahtevalo da budu „alfa mužijaci“ srpske muške rase. Dramaturgija prati lična iskustva i tvori jasnu konstrukciju koja vodi gledaoce do vrhunca katarze. Povučeni ličnim iskustvom i ovakvim „kalendarom odrastanja“ očekivalo bi se da izvođači persiflažom i preterivanjem skrenu pažnju na sebe, ali momci su odlični glumci i vrlo je teško videti razliku između glume i pravog ličnog iskustva. Ovo poslednje je i ključna stvar koja „Muškarčine“ čini boljim od većine domaćih predstava u ovakvoj postdramskoj formi: lično iskustvo mora biti katarzično i uverljivo.
I suprotni pol se uključio.
– Meni su – kaže novinarka Marina Anđelković – muškarčine otvorile oči. Ali ne one muškarčine koje dane provode u teretani, već glumci iz predstave “Muškarčine”, tačnije iz kreativnog Centra E8. Na premijeru sam krenula bez ikakvih očekivanja (čak uz izjavu: “Ma, opet nešto eksperimentalno!”), a ono što se u narednih osamdeset minuta odvijalo pred mojim očima promenilo mi je sliku o muškarcima u Srbiji i džentlmenstvu koje stremi da se probije kroz guste testosteronske krošnje.
Ili, Tanja Marković, psihološkinja i teoretičarka umetnosti.
– Fantastična predstava i u pozorišnom smislu i u smislu toga šta moze da znači ljudski i edukativno, kao podrška ovim dečacima koji su bili deca kad je u našoj zemlji bilo najteže, ali I novim generacijama dečaka koje dolaze. Vrhunski duhovito i emotivno, predstava odličnog ritma s veoma dobro izabranim pozorišnim sredstvima i sa šarmantnim izvodjacima.
Eto, pa kažu da je pozorišni život posle piromanske najezde divljih huna u Vranju zamro. Uopšte nije tačno. Omladina Vranja i te kako žudi za pozorištem, i ovo je još jedan apel nadležnima da ubrzaju izgradnju našeg hrama boginje Talije.
Ima jedan problem – ovu predstavu su videli oni koji je dušom već razumeju, i pre prikazivanja. Nisu je videli oni koji pod hitno treba da je vide – „muškarčine“, brate!
Drugim rečima: Budi muško, onako kako ti hoćeš a ne onako kako drugi misle da treba!
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.