Posle tri meseca obustave rada, zaposleni u Jumku spas pronalaze u pravoslavnoj mistici, verujući da će s verom u Boga problemi da se reše
– Da, svakoga dana, od 3. aprila – kaže Slađan Mitić, predsednik Samostalog sindikata Jumka – štrajkači na svojoj maršruti idu u Hram Svete Trojice, gde prime blagoslov, i gde se osvećuje kolač. Ne prima nas vladika vranjski Pahomije, nego jedan mlad sveštenik, ne znam mu ime. S verom u boga, sve će da se reši.
– Crkva je bila iznenađenje za sve – kaže pak Snežana Veličković, predsednica ASNS Jumka – i svi bi trebalo da se zapitaju zašto radnici Jumka svakoga dana posećuju Gradsku crkvu. Zašto? Mi idemo u crkvu da nas bog zaštiti od nagomilanih problema. Svi smo mi ljudi, a retko ko čovek, jedini je bio Isus Hristos. Svi treba da kupe Sveto pismo, tu je nada, jer u svetu postoje svetle sile i tamne sile.
BOGOUGODNI ŠTRAJK
Eto, u nedostatku pomoći i milosrđa sa ovog profanog sveta, štrajkači Jumka su se okrenuli nebesima. U svojim protestnim šetnjama, gde se uzvikuju parole sa najžešćim ogorčenjem protiv države, gradske vlasti i menadžmenta, oni skrušeno ulaze u crkvu, da okaju svoje grehe, zapale sveće za spas Jumka, izvedu metanije, prime blagoslov, pa onda jovo nanovo. Ua taj, dole ovaj! Jedan, takoreći, bogougodni štrajk.
Jumko, evo, ulazi u četvrti mesec štrajka, a izlaz se još ne nazire. Suprotstavljene strane, Štrajkački odbor (ŠO) i sindikati, nasuprot menadžmentu, duboko su ušančene, mada, kada se pažljivije pogleda, imaju zajedničkog protivnika, koji u celoj priči jedini kulira – državu, većinskog vlasnika Jumka. Danas (sreda 9. april), svi učesnici u igranci naći će se za istim stolom, u Vladi Srbije, gde će domaćini biti predstavnici države, a gosti sindikalne vođe, novopostavljeni predsednik Nadzornog odbora Jumka Branislav Popović i, novo lice u drami, predsednik Odbora za rešavanje krize u Jumku kroz rad, Miodrag Galić. Pre polaska, atmosfera je usijana.
S. O. S.
Tokom prošlog meseca, pojavila se nova grupa Jumkovih radnika, pod nazivom „Odbor za rešavanje krize u Jumku kroz rad“, na čijem je čelu izvesni Miodrag Galić, šef kompjuterskog odeljenja Konfekcije. Podaci o ovoj zagonetnoj grupi su različiti – menadžment tvrdi da je to 400 do 500 radnika Jumka, što je kritična masa, dok sindikati svode tu brojku na oko 30 ljudi. No, njihovi predstavnici će se naći u Vladi na pregovorima o sudbini Jumka.
– O tome vam govorim – kaže Slađan Mitić – o gušenju štrajka. Ovo je jedan od načina, nađu poslušnike i preko njih rovare. A to su najobičniji „režijaši“ koji sa proizvodnjom nemaju nikakve veze.
– Evo – kaže Snežana Veličković – skupljamo potpise za peticiju da taj takozvani odbor ne bude uključen u pregovore. Pa to je suprotno svakom zakonu, kakav legitimitet ima taj odbor?
Dopis, pak, odbora, zakačen je na oglasnoj tabli Jumka. Interesantno je da se njegovi zahtevi ne razlikuju od zahteva sindikata i ŠO, ali uz jednu vrlo bitnu sitnicu – „rešavanje krize u Jumku uz rad“.
U kancelariji Samostalnog sindikata, koja po svojim gabaritima, tri puta dva metra, podseća na monašku keliju, oblepljenu ikonama svetaca, pod predsedništvom Slađana Mitića, sede članovi ŠO; razmatra se strategija za sutrašnji sastanak u Vladi.
– Trebalo bi – kaže Mitić – da pričamo i pregovaramo, rešavamo problem, sa novim Nadzornim odborom i novim menadžmentom. Na žalost, novi predsednik NO još nije formirao odbor. Nisu agilni u rešavanju krize u Jumku ni država, ni menadžment.
Oči radnika bile su uprte u Vučića, i prilikom njegove nedavne posete, 1. marta, prvi potpredsednik Vlade je obećao da će se problem Jumka rešiti do 31. marta.
– Od toga – nastavlja Mitić – dobili smo samo dve minimalne cene rada i overu zdravstvenih knjižica do 30. juna. Razočarani smo sporošću, nezainteresovanošću države. Izlaskom na auto-put 12. februara, ove dve stavke smo sami obezbedili, nije nam to dao ni Vučić, ni bilo ko drugi. Oni nas teraju da radimo, bez ispunjenja ijednog našeg zahteva, znači – hoće da uguše štrajk. Zbog takve ravnodušnosti, mi smo doneli odluku da se vratimo na ulicu, na maršrutu fabrika – glavna ulica – Hram Svete Trojice, gde tražimo spas od boga koji je jedini ostao i kome još jedino verujemo. I te protestne šetnje biće svakodnevne, do ispunjenja naših zahteva. A ako resorno ministarstvo i lokalna samouprava i dalje nemaju sluha za nas, mi smo spremni na protestni marš, pešice do Beograda. Pa dokle stignemo.
DVE IMPERIJE
Javlja se i poslovični rivalitet između dve vranjske devastirane privredne „imperije“.
– Kako to –pita se Mitić – da država okreće svoje lice od nas, a Simpu nemilice daje i održava ga u životu? Valjda aršini treba da budu isti za sve. Zbog toga, ostajemo u štrajku dok se naši zahtevi ne ispune. A moral štrajkača je, verujte mi, veoma visok.
U drugom sindikatu, ASNS, kod Snežane Veličković, gužva je znatno manja, ali tu mnogo ne diskutuju, nego rade operativne poslove, kao što je peticija protiv učešća novoosnovanog odbora za razrešavanje krize u Jumku.
– Javi tamo – kaže Snežana Veličković – da se sutra ne izlazi na ulice, samo u krug fabrike. Idemo za Beograd, u Vladu, da se ne diže tenzija. Pa posle, videćemo.
Odmah se prosleđuje.
– Uzdamo se u Vučića – kaže Veličkovićeva – ali dok se ne obave razgovori direktno sa njim, ne mogu da dam nikakav sud. O nikome ne mogu da sudim, dok se ne čujemo i ne vidimo. A insistiramo na razgovoru s Vučićem, pa ćemo videti, a taj nam je razgovor obećan.
Tamo, međutim, neće biti predstavnika menadžmenta Jumka, koji je u ostavci od 24. februara.
– Od samog početka štrajka – kaže Zoran Stošić, generalni direktor Jumka u ostavci – osnovni izgovor ŠO je bio da rukovodstvo neće da razgovara, što nije tačno, naši pozivi su bili i još uvek su svakodnevni; ali, oni se oglušuju o njih. Onda su štrajkači, nenajavljeno, blokirali auto-put, praktično su iznenadili državne organe, blokada je trajala devet sati, dok uveče nije stigao ministar privrede Igor Mirović, i deblokirao put. Sutradan je organizovan sastanak u Beogradu kome je prisustvovao i premijer Ivica Dačić, ali na njemu nije bilo ni reči o nekom početku rada u Jumku. Glavna tema je bila da auto-put ne sme više da se blokira, a za uzvrat su obećane dve pozajmice, naglašavam, pozajmice, u visini dve minimalne mesečne zarade. Te pozajmice su date, i knjižice su overene do juna par dana posle posete Aleksandra Vučića Jumku.
Stošić smatra da je ŠO uzeo sebi pravo koje mu ne pripada ni po kavom zakonu.
– Oni rukovode fabrikom, zabranjuju rad, zabranjuju isporuku robe, praktično kompletna aktivnost prema dobavljačima je stopirana. S obzirom da smo mi državna firma, zadatak je države da štiti svoju imovinu preko institucija sistema. A ovde je na delu flagrantno kršenje Zakona o radu, pa i Ustava, koji garantuje pravo na rad. Sindikati se ponašaju kao da je još uvek samoupravljanje, a odavno nije, i partneri zbog toga otkazuju poslove, sa velikim šansama da se više nikada i ne vrate. Sindikati su neophodni partneri u zdravom poslovanju, ali ove u Jumku vode ljudi koji nemaju dovoljno kapaciteta da iznesu odgovornost koju su preuzeli. Institucije sistema ne reaguju, i ja u svemu tome ne želim da učestvujem na ovakav način, pa sam 24. februara podneo ostavku. Još uvek nema razrešenja, i ingerencije mi se svode na obavljanje tehničkih poslova.
Država, po Stošićevom mišljenju, nema nikakav interes da bude vlasnik privredne firme, već treba da stvori ambijent za poslovanje, da uredi status firme.
– Ili će – kaže Stošić – da je proda, ili da je zatvori. Trećeg nema. Ovako, u Jumku se primenjuje nekakva formula socijalnog mira, što nije svojstveno proizvodnim, privrednim subjektima.
Znači, ostaje samo bog. E ako i on ne reši ovo, moraće viša instanca – Vučić.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.