Bora Cvetković
(1930-2014)
Onako kako je živeo, tako je i otišao: tiho, skromno, dostojanstveno sa vrlinama koje krase one koji u vremenu i prostoru ostavljaju svoj vredan trag. Otišao je, a da to ničim nije nagovestio.
U Beogradu je, posle kraće bolesti, 11. januara, u 84. godini umro Bora Cvetković, istaknuti omladinski aktivista, profesor, politički radnik, novinar, publicista, hroničar, kulturni stvaralac, a poslednjih 20 godina zaljubljenik i zarobljenik Vlasinske visoravni.
Od 29. novembra 1930. godine i rodnog Donjeg Trebešinja, Bora je u Vranju i vranjskom kraju ostavio znamenite vrednosti koje će ga trajno vezati za jug Srbije. U njegovom životnom mozaiku su najpre osnovna škola u Vranju, Srednja poljoprivredna u Negotinu, Poljoprivredno dobro u Vukovaru, Viša pedagoška u Beogradu i Osnovna škola u Rataju. U Vranju je najpre bio predsednik Gradskog, a potom i Sreskog komiteta omladine, akcijaš, ferijalac, pa onda član CK Saveza omladine Srbije.
Ulaskom u Sreski komitet KP, Cvetkoviću su se širom otvorila vrata društvenog i političkog života rodnog Vranja. Kraće vreme je bio predsednik Opštinskog komiteta SK, a potom glavni i odgovorni urednik “Vranjskih novina” od 1962. do 1973. godine.
Onda je, 1973. godine, jednim svojim političkim izlaganjem, koje je imalo veliki odjek kod javnosti, navukao gnev vranjske političke elite i tada neprikosnovenog Aleksandra Sandeta Trajkovića – Kalabovca.
– Rekli su mi da je to izlaganje upereno protiv Maršala Tita. Tako je počela lavina montiranih optužbi koja je završena tako što sam udaljen s posla. Preko noći sam se našao na ulici, – pričao mi je Bora prošle zime na Vlasini.
U potrazi za poslom, napustio je Vranje i sa porodicom se preselio u Beograd. Već sledeće 1974. godine zaposlio se u Elektroprivredi Srbije, najpre kao savetnik, a potom je imenovan za glavnog i odgovornog urednika svih štampanih izdanja ovog državnog giganta. Na tom poslu Cvetković je sledećih 11 godina pokazao briljantne rezultate.
Posle bolesti, 1985, godine, odlazi u invalidsku penziju, potom napušta Beograd i odlazi na Vlasinu u koju se zaljubio tokom izgradnje brane i stvaranja Vlasinskog jezera. Odatle je u Beograd kod porodice odlazio samo u slučajevima preke potrebe. Tu je, na obali jezera, pokraj vlasinskih breza, našao svoj mir, svoj novi smisao života. Vratio se pisanju i u svojoj skromnoj vikendici, iznedrio Monografiju vlasinskih elektrana, jer tog posla niko drugi tada nije smeo da se prihvati.
U međuvremenu je priredio i nekoliko izložbi zanimljivih drvenih darova šumskog blaga Vlasine, koje su u kulturnoj javnosti juga Srbije dobile punu podršku.
-Mek u duši, tih, elokventan, stvaralački obdaren, borben, Bora Cvetković je pripadao onoj generaciji znamenitih vranjanaca koga su za života neke okolnosti omele, tako da nije dao onoliko koliko je mogao i kakvi su mu bili potencijali. Bio je uvaženi profesor književnosti, umeo je brzo da misli, a darovito da piše. Divio sam se njegovom daru za pisanje, – rekao je na vest o njegovoj smrti poštovaoc Bore Cvetkovića i četiri godine od njega mlađi prof. dr Momčilo Zlatanović.
R. Irić
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.