Kritike me ne pogađaju a pohvale ne raduju
Milijana Mihajlović je, kada se radi o realističkom pisanju, devojka koja obećava. Od svoje osme godine sva zapažanja o svetu koji je okružuje prenosi na papir. S obzirom da uz knjigu često provede ceo dan, svoj stil je od tada mnogo unapredila.
Piše pesme, priče i eseje. Svi njeni eseji se mogu povezati u jednu knjigu, za šta je jednom propustila priliku, ali se nada da će se pojaviti još mogućnosti za to.
Ne postoji određeno doba dana kada radi, nekada napravi i duže pauze a u naletima inspiracije ne prestaje da piše.
– Svi imamo drugačiji pogled na stvari oko nas. U realizmu je sve neiscrpno, to je izvor koji ne može presušiti –objašnjava ova srednjoškolka svoj stil.
Za nju sve na svetu nosi neku poruku, koju zapiše onda kada je kombinuje sa svojim stavovima. Iako je ljubitelj realizma, uvek ima težnju da u ljudima vidi emotivnije i dublje od realnog i površnog, dublje od samog fizičkog izgleda, ispod kože.
-To emotivno nije zapavo duboko, ono je na samoj površini ali teško je uočljivo mada ne i nemoguće. Ali, to su ljudi, oni su stvoreni da gledaju ali ne i da vide – nastavlja.
U pesmama iznosi sva svoja osećanja i priznaje da ih ne piše mnogo, samo u trenucima kada je mnogo srećna ili mnogo tužna. Pesme ne voli da pokazuje drugima jer su one samo njene. Tako da, ako ikada bude objavljivala nešto, to će ipak biti priče ili eseji.
Ne prepravlja često svoja dela, ali se desi da neke pesme dožive izmene jer želi da budu savršene.
Prozu ne menja jer napisana reč oslikava njeno osećanje u tom momentu, onakvo kakvo je ono zaista, a ako ga ispravi tada ne bi bila potpuno iskrena prema samoj sebi. Ta osećanja bi nestala. Optimistična je za svoja naredna dela i veruje da će biti bolja od prethodnih i da će pomak biti primetan.
U svojim pisanijama jasno iznosi mišljene i ne plaši se da ga opravda i odbrani pred ljudima, ali uvek ima na umu to da je svakako individualna stvar hoće li neko biti za ili protiv.
Nema uzora u pisanju, ali prve pesme koje je pročitala su bile Mike Antića. Čita još Branka Radičevića i Djuru Daničića. Voli ljubavne, deskriptivne i rodoljubive pesme.
– On mi je bio početnička sreća i počela sam da pišem ugledajući se na njega – kaže o Miki Antiću.
Ipak, smatra najboljim Mešu Selimovića. Za nju realnost kojom se on bavi nije obična, sve je sagledano sa neke emotivne strane a pritom je dato određeno mišljenje koje se nikada ne menja. Takvo delo je za nju pun pogodak. Pored Selimovića, voli Milana Kunderu, čije je knjige sve pročitala; i naravno, Andrića.
Kritike je ne pogađaju a pohvale je ne raduju. Ne očekuje da je neko uvek hvali, ali od svoje drugarice Ivane Zlatković uvek očekuje komentar, najiskreniju kritiku koju jedinu prihvata i čijim se pohvalama raduje.
Osvajala je mnoge nagrade na raznim konkursima a njoj najdraže su nagrađene pesme na temu „Sunce nas obasja“ i konkurs povodom sto godina od Kumanovske bitke. Pesmu koja joj nije nagrađena,u a od koje je nagradu najviše očekivala napisala je još u ranoj mladnosti na temu vezanu za Deda Mraza.
Kaže da nikada ne zna gde će je život odvesti, prepušta se budućnosti i ne pravi planove. Želi da se bavi onim što stvarno voli i što joj odgovara, ali veruje da može da radi sve što bi je bar za trenutak učinilo srećnom. Želi da to bude nešto lepo i korisno ne samo za nju nego i za sve ostale.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.