Osim toga, slušao sam i od nekih naših stratega da ćemo kojekako moći prodreti i doći do Leskovca i do klisure, ali klisuru probiti, i kroz nju proći, da je to skoro nemogućna stvar. Ili, i ako na posletku prodremo, da će nas stati mnogih i velikih žrtava, da će ostati, što no reče, mnogo pustih kapa. Ali sad videsmo da se povrati stara srpska sreća. Derven se probi i projuri sa malim žrtvama! – No sad da produžim dalje putovanje.
Tek što smo niz brdašce pošli, i mišljah da stupamo po stepenicama u tajanstvenu pećinu, kad ono: put ravan, kudikamo svetlije i vidnije; s leve se strane nešto kao zmija beluca, a s desne strane vidi se neka zgrada i pred njom ljudi. Dakle, nema pećine, nema mraka, ono što se vijuga to je Morava, koja tu kroz poslednji tesnac sa udvojenom snagom probija, da se posle širi na sve strane po prostranom leskovačkom Pomoravlju čak do tesnaca kod Kurvingrada, a odatle, razlivajući se preko nišavskog i aleksinačkog Pomoravlja do tesnaca kod Stalaća, koji kad prođe, niko je više ne zadrža i ne zaustavi do njenog utoka u Dunav. Videh ovo što beše sasvim protivno mom dosadanjem uobraženju, odlakne mi na grudima onaj teški kamen koji me pritiskaše. Kad dođosmo do one zgrade, a to je bio prvi u ovoj klisuri han, sela Orevca, siđemo s kola da malo opružimo noge. Zagledam u sahat, beše upravo 6 sahata, dakle još jedan sahat do izlaska sunca, a dva sahata kako sve polagano putovasmo do Leskovca. Ja sam još napred kazao da, prešavši preko čečenskog mosta, nećemo se više videti sa Moravom čak do Grdelice. No osim toga moram za buduće putnike i to kazati da Morava odavde ide sve uz istočnu stranu bregova, i tako sve one stare karte rđavo pretstavljaju na kojima stoji Leskovac – kao da leži pored same Morave. Tako nije. Leskovac leži od Morave za tri sahata udalje k Vlasotincima. Ovde je korito moravsko na mapama naznačeno da pada sa visine nad morskom površinom za 284, a kod Leskovca sa 254 metra. Da bi svaki imao pojma unapred kako se zemljište srpsko, počevši od Save i Dunava, penje i uzdiže, ja ću ovde naznačiti glavnija mesta. Naši indžiniri, kad su merili i pravili trasu za buduću železničku prugu, imaju naznačeno mesto u Beogradu kod takozvane Bare Venecije, – sa 53 m., 10 s., a kod granice naše stare oko Buimira već se penje sa 153 m, dakle više za 98 metara nad morskom površinom. I tako ide sve naviše, dok naposletku do sadanje naše krajnje na jugu granice kod Davidovca ne dođnj u visinu oko 440 metara, i to je samo moravskog nivoa pad i penjanje, a ne i okružavajućih planinskih venaca, koji su mnogo viši.
Kao što nam i kočijaš reče, a i uopšte se govori da ovde nastaje Grdelica, i da je ovaj prvi han pred koji stadosmo grdelički. Meni se čini da je ovaj naziv nepravilan i neosnovan. Pri povratku ovim istim putem, kad sam za ovaj han raspitao, rekoše mi da je oraovički, a ne grdelički. Selo Oraovica leži s ove, leve strane Morave za bregom. Sa ove je strane i Kobašnička Planina, i rečica istog imena, koju pređosmo kako u klisuru stupismo. S one druge, desne strane Morave je Kozarska Planina, a zatim, kao što će se dalje videti, leži i Grdelica – po selu i rečici istog imena, koja teče sa istoka k zapadu.
VESNA MILETIĆ: ŽIVOT SA ŠIFROM S 20 (3)
Izgledala sam kao avet
Pogledala sam na sat. Bilo je dva posle ponoći. Ustala sam polako da ne probudim supruga i izašla na terasu. Sedela sam dugo i dočekala jutro. Ono što sam preživela nije mi dozvoljavalo da uživam u izlasku sunca
Vidno sam smršala i izgledala kao avet. Visoka sam 170 cm, a kada sam došla u bolnicu imala sam 65 kilograma. Po nekim standardima, falilo je da malo oslabim i imam idealnu težinu. Ali, nikada me to nije opterećivalo jer u porodici niko nije gojazan. Za nekoliko dana u bolnici izgubila sam sedam kilograma što se odmah odrazilo na mom licu. Obrazi su mi upali, kao i oči. Telo mi je izgledalo anoreksično. Ranije sam nosila veličinu M ili L, a sad bih mogla i S. To me nije brinulo jer sam znala da je najgore iza mene. Da li je? Opet malodušnost, pa kažem sebi: „Daj prestani s tim!“
SUSRET SA SINOM
Namerno sam izbegavala susret sa sinom, koji se u to vreme školovao u Beogradu i igrao fudbal. Ali, želja da ga vidim bila je ogromna.
Kolega i moj prijatelj Bane je opet bio u Beogradu. Zamolila sam ga da zajedno dođu, ali da Vladana, pre dolaska u bolnicu, pripremi za razgovor.
Bože, kako da mu saopštim? Pokrila sam se do gu še kako ne bi video sve one kese prikačene za moje telo. Dlanovi nisu prestajali da mi se znoje. Došao je, ljubila sam ga, a u pogledu mu videla nešto nalik strahu.
Izgovorila sam: „Vladane, znaš šta, nisam ti rekla pravu istinu. Mama boluje od raka, ali na sreću sada je sve u redu“.
Opet sam prikrivala istinu. Ništa se još nije znalo sa sigurnošću bez patohistoloških nalaza. Odstranjeni su mi tumor veličine 13 cm i 23 žlezde koji su poslati na analizu, a od rezultata zavisi tok i ishod lečenja.
Za čudo, Vladan se dobro držao, nije uopšte poka zivao emocije, ali sam osećala da je duboko potresen. To je potvrdio sms porukom koju mi je poslao čim je izašao iz bolnice: „Mama, nemoj da misliš da ne bri nem za tebe. I te kako brinem, ali nisam hteo to da pokažem da se ne bi sekirala. Volim te“.
A ja sam plakala i odgovorila: „I ja tebe, najviše na svetu“. Pomislila sam kako je jak i stabilan za svoje godine. Bila sam ponosna na njega.
Napokon, stigli smo kući. Ispred zgade me je če kao rođeni brat Miško. Prepun je brige i ljubavi prema meni. Inače, njemu i majci nisam dozvolila da dođu i
vide me u bolnici. Mislila sam da je tako bolje, zapravo htela sam da ih poštedim svega što su tamo mogli da vide.
Ušli smo u stan, a u njemu su me dočekale majka i svekrva. Ljubile su me trepereći oko mene. Primetila sam da mi je majka nekako naglo ostarela, a svekrva je sve vreme plakala.
Mlađi sin je bio u školi i s nestrpljenjem sam ga očekivala. Konačno je došao, s vrata potrčao prema meni, a onda zastao i u šoku rekao: „Pa ti ne ličiš na moju majku!“ Oči su mu bile pune suza.
Srce mi je prepuklo. Ni sama ne znam kako nisam zaplakala, što od emocija, što od činjenice da je došao trenutak da mu saopštim istinu. Rekla sam mu da sedne i biranim rečima objasnila od čega bolujem. Po njegovim lepim plavim očima videla sam da je jako uplašen i da će pući od tuge. Govorila sam mu da je sve u redu, da sam izlečena i da ne brine. Opet nisam bila iskrena.
NIŠTA OD SNA
Došla mi je i prijateljica Zorica. Ostalima sam rekla da ćemo se videti narednih dana jer sam još uvek bila iznemogla i slaba. Jedva sam čekala da padne noć, leg nem u krevet i naspavam se jer je u bolnici san retko dolazio da me poseti.
Ali, od sna ništa. Vrtela sam se u krevetu dok su se strašne slike sa Prve hirurške smenjivale pred mojim očima. Pogledala sam na sat. Bilo je dva posle ponoći. Ustala sam polako da ne probudim supruga i izašla na terasu. Sedela sam dugo i dočekala jutro. Ono što sam preživela nije mi dozvoljavalo da uživam u izlasku sunca.
U pauzi sam se umivala i prala zube po nekoliko puta da nadoknadim propušteno, a u ogledalu nisam videla svoj lik, već ljude u dugačkom redu i onog čo veka, koji se najduže češljao na svetu. Tek posle dve nedelje ustala sam u šest ujutru. A do tada, dok je na nebu bio mesec, Prva hirurška klinika boravila je u mojoj kući, osvojila je.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.