Šestogodišnji Z.K. preminuo je pošto ga je pretuako Srđan Saitović, brat njegovog očuha, koji je priznao zločin
Subota, drugi februarski dan, ličila je na proleće. Šestogodišnji Z.K. se sa drugarima igrao ispred kuće u Masurici, selu koje se naslanja na Surdulicu, odmah kada se prođe Sanatorijum. Tog dana je poslednji put video sunce. Od života ga je, nekoliko sati posle ponoći 3. februara (nedelja rano ujutru), rastavio Srđan Saitović (32), brat mališanovog očuha, kome je tog dana i noći poveren na čuvanje. Saitović je toliko pretukao bratovog pastorka da su mu su konstatovani brojni prelomi rebara, otoci i raznesena jetra, povrede koje nije mogao da preživi. Saitović, kome je određen tridesetodnevni pritvor, policiji je priznao ubistvo a prema pisanju medija na saslušanju nije umeo da objasni šta ga je nateralo na ovakav zločin. Navodno je rekao da mu je pao mrak na oči.
NIŠTA NISMO ČULI
Romsko naselje u Masurici liči na sve samo ne na mesto dostojno ljudskog života. Udžerice od kojih samo neke imaju prave prozore i vrata, kao da niču iz blata. Okolo gacaju svinje koje prebiru po đubretu. Oko njih trčkaraju musava deca. Sa strane stoje odrasli. Dva dana posle zločina i dan nakon što je dečak sahranjen, bilo je sunčano kao u subotu.
– Čude se i mrtvi i živi zbog nesreće koja nas je zadesila – uzdiše hvatajući se za glavu Imče, pokojnikov rođak.
Oko nas grupa od dvadesetak ljudi, različite starosti. Svi oni su rođaci žrtve ili dželata, svi su familijarno povezani. I niko ne može da razume zašto je Srđan to uradio. Znaju ga kao mirnog, povučenog čoveka koji je od jutra do mraka nadničio. Niko kobne noći nije ni čuo bilo kakvu buku, galamu, zapomaganje.
– U subotu je bilo sunčano. Moji unučići su doručkovali i izašli da se igraju. Bio je tu i pokojni Z, puno dece je bilo. Svi zdravi, veseli. Izašli smo i mi, stari. Ceo dan smo bili napolju. Kad je pala noć ušli smo unutra. Sutradan smo imali šta da vidimo – seća se Imče.
Majku i očuha pokojnog dečaka nismo zatekli jer su otišli u Lepenicu, susedno selo, kod njenih. Pokojnikova majka došla je ovde pre nekoliko godina pošto se preudala. Osim pokojnog dečaka, dovela je još jedno dete, a još jedno je dobila sa novim mužem. Te subote svi oni bili su u Lepenici, samo je nesrećni dečak ostao, niko ne ume da objasni zašto.
Naši sagovornici pričaju da je Srđan, kada je video šta je uradio, pozvao hitnu pomoć. Prekasno!
– Z.K. smo poslednji put videli juče (u ponedeljak) na sahrani. Na čelu je imao dve rane i sasušenu krv ispod nosa – opisuje Imče.
NI SA KIM SE NIJE DRUŽIO
Svi se slažu da je Srđan bio asocijalan lik. Ni sa kim se nije družio, ali nije bio ni svadljiv. Nije ni pio, „možda ponekad po neko pivo“.
– Svaki dan je išao u šumu po drva, ujutru ode, uveče se vrati. Nije se svađao, ni narav mu nije preka. Samo se javi kad prođe, ne priča puno – opisuju svog suseda i rođaka.
Srđanov polubrat, tinejdžer, koji je zbog sahrane došao iz Beograda, samo klima glavom:
– Neko vreme smo živeli zajedno. Bez problema. Nikad nije bio problematičan – opisuje ga.
Ubacuju se ostali:
– Srđan ni muvu u životu nije ubio. Niko ne može da veruje da je ovo uradio. Ali jeste, priznao je ubistvo!
Za nama je ostalo blato i ova favela okupana suncem. Koje Z.K. više nikada neće videti.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.