Ima ga jedan lik na Oštar Greben, zovu ga Traper. Nema popametnu rabotu, nego ide po planinčine, kao jeti, ostavlja hranu na one živinke, da ofrknu, da se plode i množe, e da bi on mogo u lovnu sezonu da ih otrebi što poviše; to mu dođe nešto kao investicija, ako ne potrošiš, ne mož’ ni da zaradiš. Eto, Evropska unija stigla i do južnosrpske zapizdine.
Na toga Trapera mogu da se primene stihovi Andre Daskala, s početka prošloga veka:
„Iz lov idev Traper i Šane Bok,
nesu lovci što loviv iz lonci,
već junaci, pamtiv gi i vrapci.
Sedamdeset i sedam dživdžana,
na svakom je po petnaes’ rana,
pištiv vrapci, podigla se graja,
što gi Traper tolko potepaja!“
I kad mu dođe lucida intervala, Traper se spušti na Oštar Greben, a ponekad, ali to je mnogo retko, nadzrne i u civilizaciju, u Vranje. Ako to može da se nazove civilizacija.
Upadne odje’mput, tako kad mu tekne, u kafanski parlament, kod Čerčeka; tamo Kikirez, Dragan Džajić, Zdrani, Šamo, i ostali veseli poslanici. Ma, kakav Dom narodne skupštine, kakve trice?!
Uđe Traper, odloži oružje, predsednik parlamenta Zlotirović odma’ da pauzu – a sad, da popijemo nešto u skupštinski restoran, skupština, kafana, ma to ti je sve isto, samo što je kafana pristojnija, odavno nismo bili počastvovani s ovako visoku diplomatsku posetu.
-Dobro be, Trapere – počnu s poslanička pitanja – koga tatka tražiš tamo po ona bespuća povijesne zbilje, po šumama i gorama našega grebena ponosnog, pa bog da je teo da te stvori kao mečku, katericu, teraježa ili željku, on bi to sigurno i uradio. Ali, stvorio te po svome podobiju, kao slovesno biće, čelovečnajo, a ti vek provede u divljinu, kao božemeprosti Tarzan ili Mogli. Pa ne moga li barem da se učlaniš u neku partiju na vlast, ljudski da si kradeš i vek da si teraš? Samo da znaš, Trapere, Oštar Greben je u tebe ovolike oči upirao, da budeš nosilac turističkog razvoja i blagostanja, a ti, dokle dogura? Da postavljaš kljuse za nedužnu divljač po planine, i da kršiš klenja na brzi pec? Mi smo te, bre, planirali za Beograd, tamo da lobiraš za nas, kod NjKV i NjKVovicu, još pradeda mu čiča-Pera je ovde bio stalni gost! A pogle’j sad! Ni predsednik mesne zajednice Katalenac neće ovde da bude gost!
Traper izbroji do deset, uzme pušku, bokerica, dvanaestica, ovolika ćunka, svi u parlament se smrznu, će bude ovde Puniša Račić rabota; ali, Traper zakoči onaj top, da ne napravi utata u jednu tako uglednu instituciju, i traži pravo na repliku. Predsednik parlamenta, g. Zlotirović, odma mu da reč, vreme neograničeno, i vikne skupštinsku službu u vidu gazde Čerčeka da donese još jednu turu.
-Daklem ovako – počne Traper – potpuno sam svestan da sam izneverio očekivanja žitelja Oštrog Grebena, a propo moje karijere i lobiranja za našu naseobinu. Pa, još deda mi je bio telohranitelj na dedu od NjKV, kralja Aleksandra, i toliko se brinuo za njega, da mu je jednom prilikom skrenuo pažnju – „vaše veličanstvo, turite šešir, sunce pripiča“! I ja sam sa tom ambicijom i otišo u prestonicu, upisao fakultet, i kod prva dva ispita, uopšte mi nije loše išlo.
-Ali, kao što ovaj časni skup već može da pretpostavi, tu dođe predstavnik naših najvećih dušmana, aneksione sile zvane Vranje, jedan ugursuz i dembelj, koji me s neku vudu magiju li, s neka amajišta li, zaustavi u mom putu ka zvezdama i dobrobiti Oštroga Grebena. Evo ga, tu je, u prokleto Vranje, predstavlja se kao neki novinar (aplauz prisutnika, povici uaaa, dole Vranjee), i ja, oprostite mi na ovim nezadrživim suzama i dzindzi iz surlu, ostado na ona dva ispita, i od onoga kobajagi novinara, još nosim traume, pa begam po planine i nedođije, s’n da me fati; a s’n me ne faća. Ko se nije družio s njega, taj ne zna što je patnja.
-Drugo pitanje, koje postavio uvaženi poslanik, onaj ispod astal, tiče se Beograda. Tamo sam imao traumatično iskustvo, u lift. Elem, tamo sve neki soliteri, po sto sprata, a ne ovako prizemno, kao kod nas, ljudi tamo žive kao kondori na Andi, a ne kao mi, od podrum, de ti je turšija, komenjak i rakija, do kujnu, pet basamaka.
-I uđem ti ja je’mput u lift, prizemlje, idem kod drugara mi, na osamnaesti sprat. I samo što uđem i pritisnem dugme, ja si puštim jednoga tihomira, našim rečnikom upuvam se, da napravim domaću atmosferu, dokle stignem gore nebu pod oblake.
-Toprv se raširi miris bogougodni, stana lift na drugi sprat! Otvoriše se vrata, ulazi ženska, ama ne ženska, nego neko rajsko biće; mlada, našminkana, doterana, da cuneš, pa da se zaplačeš! Još ne oseća kandilnicu, pritisna dugme za dvaesdrugi sprat. Odje’mput, počna da mrda s nos, da zeleni kao staroindijsko božanstvo, i da se odzrća kao mečka kad gu skubev. Ja sam se zagnjeo u jedan ćoš u lift, ono ovoličko, de će se sakriješ, a kandilo si ide po tebe. Na četvrti sprat ona pritisna „stop“ i kašljajeći, kao tuberan, istrča iz gasnu komoru, čujem je kako čuka na prva vrata, traži šećer i vodu i kaže – „ijaoo, u liftu sigurno imate neku lipcanu mačku, ili kuče“!
Oštrogrebenski kafanski parlament jednoglasno usvoji pledoaje Trapera, i ode u Jelašnicu na poslednju, blagoslovenu.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.