A sve ti je to život – i svadbe i sarane. I sve stane u rupu: iz rupu izlaziš, za rupu živiš, u rupu odlaziš. I to mu baš dođe nekako azijatski, fatalistički, ono Borino – „pisano je“.
Ali, nije baš kod svi tako – ima i oni koji hrle u Evropu, tamo de teči med, mleko, i ne znam kakvi ti sve otrovi. Elem, prolazi ti naš poznati novinar, negde sa Oštrog Grebena, pored kafanu u pupak grada, tamo ima što da vidi – sedi komšija mu, Srboljub (nomen est omen – ime je sudbina), konobar mu upravo služi pljeskavicu od pet, kravajče, i pivo, zaječarsko, ono „zidarsko“ od pola kilo. Pa još preko pljeskavicu turio i ljuto papriče; kakav azdisl’k; more nije azdisl’k, nego azg’nl’k! A Srboljuba ga namavali iz vranjski gigant što je prdnuo u tikvu, de je maznio daske, nisu mu dali ni otpremninu, niti su ga prijavljivali u penzijsko, zašto Srboljub da jede, kad može tate, drug Žbevc. I tad se zaduži Srboljub kod novinara neke pare, a novinar se pa na taj konto zaduži tamo kod aritona i žuljka, i sve čeka ovaj da mu vrati, pa on da vrati, a sve će bude kad dođu Nemci.
Novinar, a večito u žurbu, kao džinku da su mu zagnjeli u čmaruljicu, morao je da ukoči (škrriiippp), i da vidi ono čudo, onako trlja oči. Srboljub, dužan mu onolike pare, čak deset evra, a sedi i jede pljeskavicu od pet, i pije pivo, i to veliko, a još mu stoji na astal prazna čaška, ovoličak naprstak od nula tri, znači, i rakiju je popio! I, molim te lepo, još preko pljeskavicu rastego i ljuto papriče! S neklepan kopač da utepaš, ne li?!
-A be Srbo, ti li si?! Što radiš to?!
-Novinare… mljac mljac, gl gl… ovo ti je život!!!
Pa, da se smeješ li, ili da roveš?
***
Nego, što ono počnasmo… svadbe i sarane. Oćete li prvo dobru, ili lošu priču? Aj neka bude prvo svadba, pa posle sarana, sve neka ide po red, na prase su muda otpozadi.
Elem, zaženilo se Cig… ovaj, mladi pripadnik romske nacinalne zajednice, u Gornju čaršiju goč bije, grneta sviriv… I sve po red, kako sajbija zapoveda. A što on zapoveda – jek i jek, mora snaška da je cela, junferica, pa mladoženja da otvori rajske dveri s onaj pneumatski čekić, što vazdan bije po vranjske ulice, taman ih jedna firma asfaltira, druga buši s ono drrrmm drrmm! Pa tako i mladoženja. Jerbo, treba svekrva sabajle da vodi kolo s krvav čaršaf, i da se pije blaga rakija iz kotle.
I povuku ti se mladenci u ložnicu, da se pravi prvi jaribaš, sa šukar. Kad, mladoženja da počne da buši tunel, ono samo učina „plop“, ukliza čindo u zarja kao obrtno-čepni zatvarač na M-48, takozvanu tandžaru, toprv nauljenu.
Počne mladoženja da kuka – au, što če pravimo sad, tatko mi uzvario kotle s blagu rakiju, a daje čeka čaršaf, crven pa rušti, da zavede kolo. Pa ti mori, džerimo, znaš li što te čeka? Ima golu na magare, i to naopački da jašiš, da te vrate u rodbinu, s gočevi i zurle, cel svet da se smeje! Bruka, i za tvoju i za moju rodbinu! Ali, ja se zaljubinđavle u tebe, i ne te davam, će zaboravini tvoju etorsku geobrafiju! Čekaj, će smislimo nešto, evo svatovi nestrpljinđum, daje kreka – mo čavo, daj čaršaf, da povedem kolo!
Zgužva mladoženja onaj čaršaf, pa kako je krečio duvari i farbao stolariju za ženidbu, pa ostala neka farba, u žurbu grabne prvu kutiju s farbu, i naprska plahtu. I eto ti ga, izlazi na terasu, svi u napeto iščekivanje, on je trijumfalno razmota, da pokaže crveno.
Kad, svatovi se nešto uzmuvaše. Ama, čekaj be, ja jesam Cig…, ovaj, pripadnik romske nacionalne zajednice, ali za tolko sam pismen – pa ovo nije crveno, nego zeleno! Pogleda mladoženja, i smrzne se – umesto crvenu boju, on naprskao zelenu! Počne zviždanje, uaa uaa, odnegde i magare se pojavi, daj snašku da jaši naopački, dramatična situacija!
Ali, tu je oldtajmer – svekar, tatko na mladoženju.
-Što je be, kurafte daje te kurav, što se derete? Pa što ako je zeleno? Ama, moj Ronaldo kad pravi jaribaš, on i žučku probiva!!!
***
Nevesela priča, što ćeš, i to ti je život. Nekako u isto vreme, more u isti dan, ostanu relativno mlad udovac, i relativno mlada udovica, bračne drugove urove kao praziluk, a groblja su im nekako bila jedno do drugo. I u nedelju, posle četeres dana, izađu na groblje, oba u duboku crninu, klekne svaki na grob kod supružnika, sveće, cveće, jedenje, pijenje, pokojnici da se dostojno ožale.
I počne udovica.
-Lelee, lelee, muže mooj, ko će me greje preko nooć, što me ostavi ovako nedokaranuu, da ti neje prosta moja mukaa…
Nadovezuje se udovac, duet.
-Lelee, lelee, ženo mojaa, dal’ te stvarno ja utepa s ovoga mojega dlgoga i debeloga veličkaa, i s moje dušmansko kentrenjee, nesi smela nad rernu da se navaliiš, đuvečka da se ne presušii, a ja da ti ga ne vikneem…
I tako, natpevavanje, red da se izvede. Kad se to obavi, aj da se popije kafa i rakija, za dušu. Sednu udovac i udovica, probaj od moju, komšija, mislim, rakiju, muž mi gu je peko za ovakve prilike, ne komšika, probaj ti od moga, mislim, komenjaka, sram mu nemam… i tako, u junačku nevolju ti se zbliže i lepo popričaju. Eee, a sad da se ide doma, da se pati.
Zberu one krošnje s jedenje i pijenje, iscelivaju se triput po starom srpskom običaju, i svak na svoju stranu. Kad, udovica vika otud:
-Komšija, komšija, seti se! Da te pitam, stvarno li ti je žena preminula od hiperjaribaš, i od tvojega toporka?
-Stvarno, komšika, ovoga mi krsta…
-Ma, da te nešto zamolim. Ne mogu bez ovoga mojega da živim, oću da si umrem, pa ti da mi pomogneš, nešto kao euna… euza… eutanazija! Aj i mene me utepaj kao ženu ti, ali nemoj baš odjemput, nego više puta. Mlogo, mlogo puta!
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.