Nobelovac po drugi put među Vranjancima

Galerija Narodnog muzeja Vranje; Istorijski arhiv „31. januar“ Vranje, Arhiv Jugoslavije, Beograd: „Ivo Andrić u diplomatiji“

IVO I BORA
Jedini mlađi pisac – svedoče kćerke Bore Stankovića, Desanbka i Stanka – koga je otac posećivao i time se nekako ponosio bio je Ivo Andrić. U biblioteci je imao Nemire i Ex Ponto koje mu je Andrić poklonio, kao i čuvenu novelu Put Alije Djerzeleza.
Interesantne su, mađutim, Andrićeve reminiscencije:
„Ne želim da upoređujem sebe s Borom… ali između nas ima puno sličnosti, i u životu i u literaturi. Dobro sam poznavao Boru Stankovića i lično… Nas dvojica smo se viđali vrlo često od 1919 godine naovamo. Bio je siromašnodete. Sin malog zanatlije. I njegov otac je, izgleda, rano bankrotirao zbog promene vlasti — kod njega turske, kod mene austrougarske. I njemu je umro otac, verovatno od iste bolesti — sušice. I njega su rođaci gajili i školovali — njega baba po ocu, mene tetka po majci. I on je kadio oči po tuđim knjigama — on na knjigama svojih profesora Simipa i Prodanovića, ja na knjigama svojih suseda austrougarskih oficira u Višegradu i po izlozima knjižara u Sarajevu. I on iz nemaštine umalo da nije otišao na zanat i prekinuo školovanje. Mesta u kojima smo proveli svoja detinjstva i dobar deo mladosti bila su nekad na granici, jedno Turske, drugo Austro-Ugarske… I u pogledu studija mi smo imali sličnosti: želeo je da studira književnost, a svršio je prava; ja sam studirao književnost, a otišao u diplomate.
-Pa i u pogledu činovničke karijere imali smo izvesne sličnosti… I njega su vrlo rano prihvatili i publika i kritičari kao nešto novo, dotle neviđeno, neobično… I po svom liku imali smo neke sličnosti. Prvi mi je skrenuo pažnju na našu tamnu, „azijatsku“ put, kako je govorio istočnjačku, koju sam vremenom i sam primetio. I kao pisci, u pogledu motiva i tipova i stila, imali smo dosta sličnosti; on to u celosti nije primetio, jer sam ja svoja najvažnija dela napisao posle njegove smrti; ali je često govorio o Višegradu kao da pominje svoje Vranje. Mi smo, po mome mišljenju, slični osobito i po tome, da parafraziram neke naše zajedničke tumače i kritičare, što smo obojica regionalnom motivu dali sveljudsku boju i psihologiju.“

U Galeriji Narodnog muzeja u Vranju otvorena je izložba arhivskih dokumenata „Ivo Andrić u diplomatiji“. Ove godine obeležavaju se dva jubileja Ive Andrića – 50 godina od kako je dobio Nobelovu nagradu i 100 godina od objavljivanja prvog književnog rada. Izložbu je otvorio Miladin Milošević, direktor Arhiva Jugoslavije.

-Ivo Andrić – rekao je Milošević – nije samo veliko ime naše i svetske književnosti, već je i ličnost međunarodnog političkog života i diplomatske istorije i cilj je izložbe da Andriću piscu vrati deo potisnute i manje poznate biografije, Andrića diplomate.
Kroz izložbene dokumente i fotografije prikazan je put Ive Andrića u diplomatiji od početka službovanja 1920. godine u Vatikanu gde je postavljen za vicekonzula III klase. Slede premeštaji i nova postavljenja u Bukureštu, Trstu, Gracu, Beogradu, Marseju, Parizu, Madridu, Briselu, Ženevi, Beogradu i Berlinu, a sa njima unapređenja u službi i uspon na diplomatskoj lestvici do pomoćnika ministra inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije. Karijeru je okončao 1941. godine u zvanju opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika u Berlinu. Iste godine penzionisan je rešenjem Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije.
Autori izložbe su Dušan Jončić i Jelena Djurišić, istoričari – arhivisti u Arhivu Jugoslavije.
Izložba sadrži obilje pisanih dokumenata i fotografija, a sadrži poglavlja od rodnog kraja, školovanja, zaposlenja Ive Andrića, do ključne teme izložbe – diplomatije. Pa su tu originalna dokumenta sa potpisima srpskih kraljeva, regenta, vrhunskih stranih diplomata, fotografije spomen ploča na kućama po evropskim prestonicama, gde je Andrić kao diplomata radio i živeo.

Ko poznaje književno delo Ive Andrića, ko ga dušom poznaje i razume, ovom će izložbom dobiti naizgled novu dimenziju njegove poetike. Jer, Andrić nije delio, kao što ga njegovi „baštinici“ sada „baštine“, ni nacije, ni vere, ni polove, ni uzraste; pa je i u diplomatiji našao izvrsnu građu za svoje delo.

Nota bene, ovo je drugi put kako Ivo Andrić posećuje Vranje. Prvi put, bio je 1969. godine gost na „Borinoj nedelji“, koja je sada takva kakva jeste, a čiji je noseći program održan u Amamu, i koji je sada takav kakav jeste.