Sve sami očuvani, očešljani, lepi, negovani psi, koje su gazde dovele na prestižan odabir. Negde u uglu igrališta na kojem se odražava manifestacija, čopor pasa, lutalica i skitnica, jedno šest- sedam njih, leže nezainteresovano i razgovaraju o tome za koga bi oni glasali i ko treba da pobedi i dobije nagradu – džak 25 kilograma najbolje hrane za pse, kesu slasnih štapića od voća i povrća, a gazde i vlasnici prelazni pehar, koji se dodeljuje svake četvrte godine.
***
Crni domaći pas sa povređenom nogom promrda i progovori.
– Ja bih braćo glasao za Pitbula, vidite kako je snažan, iako mali, sa debelim vratom, nadmoćan, siguranog koraka, i bez gazde deluje, priliči mu pobeda.
– Ne može, laje mnogo i ne poštuje nikog, ni starije; onaj Doberman je bolji od njega, isto nadmoćan i snažan, a poznat u celom svetu.
-Nisu neki kandidati, ima boljih – prozbori Žućko.
– Ja glasam za Dalmatinca, upečatljiv, crno-bele boje i nekako… domaći – dodade.
-Oni ti se, brale, nikako nisu zapatili na našoj teritoriji, a domaći su malo morgen. Čuo sam da je tu još 101 komad, što je mnogo, mnogo je.
-Ja svoj glas dajem Stafordu, i to Američkom Stafordu. Sav je atomski, nabijen, milo gleda i niko ne sme da mu se približi, vidi kako piša uz svako drvce i obeležava teritoriju.
-Ne kaže se atomski već anatomski! I baš ti je predlog, pa on bi sve podavio, i sudije, a prvo nas jadne i nezaštićene. Ja svoj glas dajem Ruskom Hrtu. On seče ruske stepe uzduž i popreko i brži je od vetra – prozbori umrlim glasom crnorepi bezimeni domaći džukac.
-E, ovde ima vetra, ali stepe nema, a i livade smo zapustili – primeti neko.
-Pa napravićemo stepu, i to rusku. Evo, ovo naše igralište i gradski park.
– Nemate vi pojma, glasam za Irskog Setera – kaza bela ženka pored crnorepog.
-Al ga pogodi!
***
– Čovek ima ime i prezime, čuj kako zvuči lepo – Irski Seter! A ne ovi, konjska imena i prezimena, pa još i nadimak. Zar nije glupo. A čula sam da su slični nama.
– Što, bre, braćo ne glasamo za Pinča. Mali, brz, pametan, snaga nije bitna.
-Aaa…a, što nema rep?! Gde si video psa- vođu bez repa? Što ne ide – ne ide.
– Psi, čujte me, a da glasamo našeg Šarplaninca?! Jači je od vuka i mnogih drugih.
-Prvo nije naš, a drugo vuk je vuk i nikad se sa njim ne zna – začu se primedba.
– Ja, prijatelji, dajem glas ofarbanoj Pudlici, u trendu je uvek i čeka svoj trenutak da se pokaže.
-Šta pričaš, ne rasipaj glas, vidiš da od silnih dlaka ništa ne vidi. Ko zna gde može da odvede ostale pudlice i pse za igru i razonodu.
***
-Dobro, braćo slušam vas i ne mogu da verujem da ste toliko glupi, glasate sve same strance ili su im gazde stranci. Glasajmo za našeg Mendu, iako je povređen oporaviće se, a jedino bi on sa nama podelio ceo džak i štapiće. Šta kažeš Mendo – upita svog prijatelja odbegla lutalica Džeki, pas takođe domaćeg porekla.
– Podelio bih, ali prvo da se ja nasladim , a posle bi vam napravio mesnu zajednicu da uživate i da se malo ugrejete. Tamo će vas negovati doktori.
-Šta ti je to, je li tamo dele meso?
-Što si glup! To ti je egzil, kućice za pse, za ove kao što smo mi napuštene, isterane, izmučene ekonomski, narodne i domaće – objasni mu Loki, klempavi šareni pas.
-Hoćemo li moći da se ovako šetamo, da budemo slobodni i da dolazimo na izložbe i steknemo pravo legitimnog i legalnog glasa – progovori iza stabla sivi mešanac Roki.
-E, to neće moći- preseče Menda – i mesna zajednica i glasanje. Tamo je vaš kraj.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.