-Ne znam, novinare, ovo i bog dignao ruke od nas. Ne samo što smo ovde, u kafanu, pred fajront, nego brate, cela država pred fajront, dignala noge kao ove stolice. Pa političari, ovako pred fajront, ovaj, izbori, potepaše se da zakače još neku paru, kao mi što gledamo sad da umolimo ovo dete da nam donese još po jednu. Dete be!
-Ma pušti političari, uzdao sam se u boga. Ja sam seljak čovek, ali sam u osnovnu školu učio onoga pisca Radoja Domanovića; pa u njegovu pripovetku „Marko Kraljević po drugi put među Srbima“, pokojni Marko moli boga da ga pušti među Srbi, kaže, dajma ga prizivaju – „ooo Marko, de si Marko, dođi Marko, pomagaj“! Pa on siroma, koske mu se okreću kao ventilator, moli gospoda boga da ga pušti na donji svet, da pomogne na Srbi. I bog mu lepo kaže – „ama Marko, sedi si miran, tu u večna lovišta, batali Srbi. Pa na nji da može da se pomogne, ja bi im prvi pomogo“! Jok, dođe Marko među savremeni Srbi, pa prođe kako je prošo – kao snaška prvu noć…
-I ne znam više da li i u boga da se uzdam? Evo, ide Božić, a na mene mi sve naopački ide. Tiki, ja sam si seljak, reko ti već, onaj što ih truli zapad zove „farmeri“. Imam krave, ovce, koze, imam njive i livade, sirim sirenje, muzem mleko, pečem rakiju, sve to prodavam, pečalim… Posreći mi se, pa jednu utrinu mi Mrka otkupi za Koridor 10, lapna dvaesipet iljade evra! Će pomisliš, raj na zemlju.
-Ali, ima jedna muka što me jede, ma crn džiger mi izede. Ne mogu unuka da oženim! Ne što je moj, nego si je najubav i najpametan, ma filadelfija! Al nikako da se oženi, a već dvaes godine napunio, star momak. I sve mu idem po merak, vidim tatko mu i majka dignali ruke od njega, radili u „Koštanu“ i „Jumko“, i kako su giganti prdnali u tikvu, oni samo pate; sin popi sve rakiju, ono što ne sakrijem, i plače – eee, kaže, kad se setim kad sam bio brigadir u „Jumko“; žena mu je po cel dan nema, negde se flinta, sto posto, jer on kad je pozove na mobilni – de si mori ti? Ona kaže – pa evo sam doma. A on iz kuću zove.
-I tako, ispuštiše dete, jedino od mene, dedu, neku fajdu što vidi. Dedo, kupi mi ovo, dedo, kupi mi ono. I ja si kupujem, što ću? Njeknja, ete ti ga – dedo, nađo jeftin mobilni telefon, samo pesto evra, što je to za tebe, daj! Ja što ću, kude ću, na sinko, neka ti je sa zdravlje. I kupio, pofali mi se, pokaza, vikasmo tatka mu, on otud plače, vikasmo i majku mu, ona pa odnegde jeca; a nismo ni morali da abimo signali, čuje se i tatko mu iz podrum, de loka, čuje se i majka mu, iz komšiluk, kad joj dođe arno; vrišti kao da je videla poganca.
-Kad, u jedan ma’, tako si mi telefoniramo, na unuka mu prizorti, velika nužda. Sa svem telefon, onako na uvo, otrča u nužnik. Dobro je, reko, lepo sam ga učio – čovek se ne uneredi zato što mu je golem zor, nego zato što ne pođe na vreme. Kad li, nema ga, nema, što napravi ovo dete, upadna li u klozetsku šolju; a čujem otud kako je puštio vodu. Ete ti ga otuda, zavrnao rukavi, a ruke sve u braon boju, do izviše laktovi.
-Što napravi be, sinko? Ćuti dedo, taman da puštim vodu, i držim ono lanče, kad, ispadna mi nov mobilni u šolju. I vidim ga, i taman zabrka da ga dofatim, zaboravio sam s drugu ruku da držim lanče od kazanče. I kako se nagnem, i zabrcam, taman ga napipa, ona vodurina, kao Kazanđol – vrrr – odnese mi mobilni! Zaboravio sam da s drugu ruku puštim ono od vodokotlić sindžirče! Pa otvara i šahtu, i tamo brka, sve ima (našo sam i dve iljade evra de si ih sakrio), samo mobilni ga nema!
-Pa što da pravimo? Ništa, kaže unuk, daj mi tvoj mobilni (i mi seljaci nismo više tehnološki nepismeni, sad smo sajber farmeri, spremni za EU), pa će zovemo onaj moj mobilni u kanalizaciju, pa odokle se javi, tu će kopamo, i će ga nađemo. I celo sabajle idemo po onu trasu de je kopao Dimčić, vrtimo telefon, i na svaki deset-dvaes metra, kao Indijanci kleknemo, pa naslonimo uvo na zemlju, da čujemo odokle će se javi. Jok, brate! Vratismo se doma, unuk me pita – dedo, će popijemo li po jednu rakiju, da izdrobim i salatu? Ja ga pogleda u braon ruke, reko, neka sinko, nit mi se jede, nit mi se pije, bolje će ti kupim nov mobilni.
-Ali, to mi je samo zalučio, s užuteni mobilni. Pre to, dovede snašku. Ima neko vreme, u sred noć, muzika, gočevi, rumbe dumbe, što je bre ovo, istrčim ja u gaće nadvor, sin mi iz podrum, isto u gaće, snaška od komšiju, bez gaće. Što se dešava? Evo, kaže unuk, dušu mi izedoste da se ženim, pa da se ženim, i ja dovedo snašku! Dvojica je drže, ona poreva, mrtva pijana, ali ako to zanemariš, ubava ženica. Onako blajhovana, pa lepo razdrljena, ovoliki bisazi, i na dedu mu se, božemeprosti, udrvi.
-Aj sa sreću neka je sinko, reko, a odokle je snaška, od koji je? E pa ne znam tačno, kaže unuk, zbrao sam je na železničku stanicu, i to je bila ljubav na prvi pogled, pa nisam stigo da je pitam s koji voz je došla. I nemoj da mi ga tupiš, nego daj pare za muziku i za taksi, kesu mi iscepiste ženi se pa ženi se, i eve vi ga! Oženi se, a vi odma manu na snašku nalazite. Ne rovi mori Žaklino! Vi’š da pričam s bližnji!
-Ništaa… Puštismo deca da se izradujev, sabajle, snaška pere noge na tasta joj, to jest sina mi, na svekrvu, snašku mi – mamo, de je brašno da omesim zeljanik, na mene – dedo, može li rakijica i salatica, a i će ti dam broj od babu mi, i ona je udova, pa mož’ nešto i da bidne između vas, svaća se faća. Mi svi oduševljeni sa snašku, ja sam joj kupio dva zlatna lančeta, brazletne, minđuše, prstenovi, pare kolko oćeš, garderoba, sve najskupo; dedo daj, na!
-Kad, onomad unuk me budi u crnu zoru. Što je be, zašto nisi sad kod ženu, petliče kad poje rano na sabajle? Pa, kaže, dedo, tu je kvaka – žena mi gu nema! Ja kao poparen ripnem, odma mi je sve jasno bilo, i pođem u potragu za blagom. Čindo! Ni dinar, a kamo li evro. Dok nam je prala noge i mesila samse i zeljanici, ona celu kuću prevrnala, i sve našla, de sam krio car Nemanje blago! Ne tedo u banku, da upadam u dužničko ropstvo, mislim se, u kuću je najsigurno! Ama, sve je našla, čak i ono što sam ja i zaboravio de sam ih turio! I sve odnela.
-Pa jutros me unuk pita – dedo, nađo snašku, kad da je dovedem? Čekaj, reko, sinko, nemoj jošte, dok deda ne nakal’pi kapital, da ima i ta nova snaška što da pokrade, nemoj da se obrukamo.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.